Umro Stjepan Bobek Štef, neprikosnoveni autoritet svog doba

Hercegovina.info
Vidi originalni članak

Bobek je bio “desetka“, klasni napadač, igrač perfektne tehnike, ali i neprikosnoveni autoritet kakav je u to doba, u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata, uživao u jednom klubu jedino Frane Matošić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bobek je umro u 87. godini, od starosti, u posljednje vrijeme taj vitalni čovjek, koji je živio s nekoliko srčanih premosnica, kopnio je i gasio se, ali začudo, sjećao se kristalno jasno niza detalja svoje karijere. Bobek je silom prilika 1945. morao u Beograd, kao još desetak zagrebačkih nogometaša. Odmah je na račun svoje klase dobio glavnu ulogu u Partizanu, bio je poštovan više od svih drugih igrača kluba, pa je još za njegova života grupa entuzijasta tog kluba, ali i poklonika Bobeka iz Hrvatske, predložila da se stadion JNA nazove Bobekovim imenom (sigurno će se ta ideja sad realizirati).

Bobek je počeo u zagrebačkoj Viktoriji, zatim je za vrijeme NDH nosio dres Građanskog, potom je prešao u Partizana s kojim je osvojio dva naslova prvaka i četiri kupa Jugoslavije. Za reprezentaciju je odigrao 63 utakmice (prvu 9. svibnja 1946. protiv Čehoslovačke u Pragu – 2:0, posljednju 16. rujna 1956. protiv Mađarske u Beogradu – 1:3), postigao je 38 golova, osvojio je dvije srebrene olimpijske medalje.

Štef se dičio hrvatstvom uz naglašenu ljubav prema Beogradu i Srbiji, bio je član mitske olimpijske reprezentacije, dugo pojma velike momčadi: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.

Ljubitelji nogometa, čak i navijači Hajduka (Partizan je za “bijele“ bio najneugodniji protivnik) priznavali su Bobekovo majstorstvo, njegovo rolanje baluna, driblinge, pasove, asistencije za gol. Kasnije, kao trener vodio je Partizan u dva navrata, zatim Dinama (1972.), pa Vardar, Galeniku, grčke klubove Panathinaikosa i Olympiakosa, poljsku Legiju, tunisku Esperance...

Z. REIĆ/slobodna dalmacija