Nostalgija za trequartistom: Gdje je nestala pozicija 'desetke'?

Izreka kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu stara je „poslovica“ koju je netko izgovorio ne sluteći da će desetljećima kasnije postati stalna poštapalica svih onih koji vole i prate ovu globalno popularnu igru. Nogomet je kao sport i vještina kroz vrijeme prolazio kroz različite faze evolucije, mijenjao pravila i filozofiju igre, da bi došao do današnjeg oblika.

Piše: Kenan Lizde

Velik doprinos tom razvoju dali su i treneri koji su svojim idejama, vizijom i taktičkim inovacijama oblikovali način na koji se nogomet igra. Kada bismo pokušali nabrojati sve ljude koji su svojim radom unaprijedili ovu igru, lako bismo se izgubili u moru imena.

Generacije rođene najkasnije do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a posebno oni stariji, pamte jedno u nogometnom smislu posebno lijepo razdoblje. Riječ je o vremenu kada je, prvenstveno u talijanskom nogometu, postojala pozicija koja je s vremenom gotovo potpuno nestala. Radi se o ofenzivnom veznom igraču, poziciji koju su sportski novinari nazvali – trequartista.

U današnjim taktičkim postavkama ta pozicija praktično ne postoji. Moderni nogomet teško tolerira igrača u veznom redu koji ima toliku slobodu u obrambenoj fazi, posebno kada su ispred njega još dva klasična napadača. Na našim prostorima takav je igrač bio poznat kao klasična „desetka“.

Riječ je o nogometašu koji je djelovao u prostoru između protivničke obrane i veznog reda, tražeći prostor između linija. Takvi igrači najčešće nisu bili opterećeni obrambenim zadacima, ali su zato imali ono što je bilo presudno – magičan dodir s loptom i sposobnost da riješe utakmicu. Bili su vrhunski izvođači prekida, majstori slobodnih udaraca i sigurni izvođači jedanaesteraca.

Teško je prisjetiti se momčadi iz Serie A devedesetih godina koja nije igrala u tada vrlo popularnoj formaciji 4-3-1-2, a da u skladu sa svojim financijskim mogućnostima nije imala rješenje na poziciji trequartiste. Nije posve jasno koji je trener prvi počeo koristiti takvu postavku, ali trend se brzo proširio. Talijanski klubovi su čak u omladinskim školama počeli razvijati igrače koji su imali predispozicije za tu specifičnu ulogu.

Igrač koji je svojim stilom igre postao svojevrsni simbol te pozicije bio je legendarni Roberto Baggio, osvajač Zlatne lopte 1993. godine. U najboljim danima, kao član Juventusa, Baggio je zabijao, asistirao i jednostavno pravio razliku na terenu. Svojom je igrom natjerao i inače defenzivno orijentirane talijanske trenere da prilagođavaju taktiku njegovim kvalitetama.

U vrijeme kada je Juventus težio dominaciji i na europskoj sceni, Baggia je pratio glas velikog majstora koji gubi ključne utakmice. Upravo u tom razdoblju na sceni se pojavio mladi Alessandro Del Piero, tadašnji talent iz Padove koji je plijenio elegancijom pokreta i liderskim kvalitetama. Kasnije će postati najveća klupska legenda Juventusa i simbol najuspješnijeg razdoblja u povijesti „Bianconera“. Del Piero je za mnoge možda i najbolji domaći proizvod pozicije trequartiste.

Odmah uz njega spominje se i Francesco Totti, legenda Rome i najveći igrač u povijesti rimskog kluba. Totti je cijelu karijeru ostao vjeran svom klubu, zbog čega smo možda ostali uskraćeni za neke velike međunarodne trofeje i finala koja bi njegova kvaliteta zasigurno zaslužila.

U to vrijeme AC Milan je imao majstore poput Dejana Savićevića, Leonarda, a kasnije i Brazilca Kake. Sampdoria i Lazio su u različitim razdobljima računali na Roberta Mancinija, dok je snažna Parma svoje najveće uspjehe bilježila s Gianfrancom Zolom na poziciji desetke.

U Fiorentini je briljirao Portugalac Rui Costa, koji je kasnije ostavio dubok trag i u Milanu. Ni manji talijanski klubovi nisu zaostajali kada je riječ o takvim igračima. Među njima su bili Stefano Fiore u Udineseu i Laziju, Hidetoshi Nakata u Perugiji te Cristiano Doni u Bresciji i Atalanti.

Važno je naglasiti da nije svaki igrač s brojem deset automatski bio trequartista. Primjerice, Zvone Boban je uz napadačke zadatke odrađivao i ozbiljan obrambeni posao, slično kao i Pavel Nedvěd u Laziju. Postojali su i napadači koji su možda imali kvalitetu za tu poziciju, ali su karijeru proveli bliže golu, poput Giuseppea Signorija, Antonija Di Natalea ili Dennisa Bergkampa, koji je dio karijere proveo i u Interu.

S promjenom taktičkih trendova i spoznajom da je sustav 4-3-1-2 izrazito ofenzivan, većina talijanskih trenera postupno je počela napuštati poziciju trequartiste. Igrači takvog profila morali su se prilagoditi novim ulogama, najčešće kao drugi napadači.

Tako smo vidjeli Del Piera u napadačkom tandemu s Inzaghijem ili Trezeguetom, Tottija u vrhu napada s Montellom ili Delvecchiom, dok je Baggio u Interu igrao uz legendarnog Ronalda. Neki fizički snažniji i trkački spremniji igrači pronašli su mjesto nešto dublje u veznom redu, poput Kake u Milanu ili Fiorea u Laziju.

Kako je nogomet u taktičkom smislu cikličan i često se vraća starim idejama, nije nemoguće da jednog dana ponovno vidimo formaciju s klasičnom desetkom iza dvojice napadača. Tada bi svi oni koji s nostalgijom gledaju na to razdoblje ponovno mogli uživati u nogometu kakav pamte – u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.