Mile Rončević: S Brotnjom je ispisao povijest, bio je uz zlatnu Hrvatsku, pamtio Dražena Petrovića

Na današnji dan, 15. lipnja 2000. godine, stadion Bare u Čitluku bio je središte bosanskohercegovačkog nogometa. NK Brotnjo Čitluk, nakon 1:1 u prvoj utakmici finala protiv Budućnosti u Banovićima i 0:0 u uzvratu pred ispunjenim tribinama, postalo je prvi službeni prvak Bosne i Hercegovine pod okriljem UEFA-e.

Dvadeset i šest godina poslije taj se naslov i dalje pamti kao jedan od najvećih sportskih trenutaka Čitluka i Hercegovine. Među ljudima koji su bili dio te šampionske priče bio je i Mile Rončević, kondicijski stručnjak i član stručnog stožera Brotnja, čovjek s velikim iskustvom iz hrvatskog rukometa, skijanja, boksa i nogometa.

Rončević ovih dana ponovno boravi u Međugorju i Čitluku, a za Hercegovina.info prisjetio se dolaska u Brotnjo, šampionske generacije, atmosfere na Barama, ali i otvoreno govorio o tome zašto klub s takvom tradicijom ne bi smio nestati iz ozbiljnog nogometa.

Razgovarao: Ivo Ćubela

"Hercegovina me uvijek vuče"

Otkud vi ponovno u Hercegovini, odnosno u Međugorju i Čitluku?

"U zadnjih dvadesetak godina, od kada smo osvojili to prvo mjesto, u više navrata dolazim u Hercegovinu. Više je razloga zašto me to vuče. Jedan je sigurno taj naslov prvaka Bosne i Hercegovine s Brotnjom. Drugi je i osobni. Ja sam Hrvat Bunjevac. Moj narod je prije 150 ili 200 godina bio vezan uz prostor oko rijeke Bune. Mi nismo iz Blagaja, ali jesmo od Bune. I zato mi je ovaj kraj blizak."

Kaže kako u Hercegovinu nikada ne dolazi kao stranac.

"Svaki put kada dođem, vidim nešto novo. Jednom Počitelj, drugi put Grude, Posušje, Međugorje... Ovo je kraj koji ima posebnu emociju."

"U Brotnjo sam došao na poziv Milorada Prusine"

Kako ste uopće došli u Brotnjo te 2000. godine?

"Došao sam na poziv mog prijatelja iz studentskih dana, Milorada Prusine. On me poznavao i znao je da imam veliko iskustvo u sportu. Radio sam u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, u boksu, skijanju, u rukometnim i nogometnim klubovima u Rijeci i Zagrebu. Rekao mi je: dođi, snimi situaciju i pomozi koliko možeš."

Rončević se prisjeća da je vrlo brzo po njegovu dolasku u klub stigao i talijanski predstavnik kako bi provjerio uvjete kojima Brotnjo raspolaže, jer se klub nalazio na pragu europskih utakmica.

"Kada je ušao u svlačionicu, rekao je: ‘Mamma mia, je li moguće da ovo postoji ovdje?’ Kožne fotelje, bazeni, jacuzzi, sve je izgledalo sjajno. Ali kada bih se vratio u Rijeku ili Zagreb i kada bi me pitali kakvo je stanje dolje, govorio sam: sjaj i bijeda."

Objašnjava što je time mislio.

"Sjaj je bio ono što se vidjelo na prvu. Uvjeti u svlačionici, energija oko kluba, ljudi koji su gurali cijelu priču. A bijeda je bila ono što je nedostajalo: pomoćni teren, ozbiljna zdravstvena služba, dovoljno fizioterapeuta. Ljudi su se snalazili privatnim kapitalom i velikim entuzijazmom."

"Ištuk je bio ozbiljan profesionalac"

Kako vam je Brotnjo izgledalo kada ste došli?

"Izgledalo je dobro. U to vrijeme momčad je vodio iskusan i poznat trener Ivo Ištuk, ozbiljan profesionalac. Pomoćnik je bio Mario Tot, trener intelektualac. To je dobro funkcioniralo."

Ipak, Rončević kaže da se u organizacijskom smislu tada još puno toga gradilo.

"Nije bilo vremena da se organizira zajednička kuhinja. Igrači su se hranili po hotelima ili individualno. Prehrana je bila slaba, zdravstvena skrb također. Fizioterapeuti i maseri bili su više amateri. Ono što smo odmah pokušali poboljšati bila su putovanja, oporavak i način na koji se igrači pripremaju za utakmice."

Posebno naglašava prehranu.

"Znao sam pitati igrača što je jeo taj tjedan, a on kaže: svaki dan roštilj. Drugi kaže: svaki dan pizza. A prehrana je za sportaša benzin. Bez toga nema ozbiljnog sporta."

"Ti dečki su bili iz zdravog podneblja"

Kakva je bila fizička sprema tadašnje momčadi Brotnja?

"Fizička sprema bila je na zadovoljavajućoj razini. Ti dečki su dolazili iz zdravog podneblja, iz Posavine, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine. Polako su se navikavali na rad dvaput dnevno. Moj angažman bio je više savjetodavnog i organizacijskog karaktera, jer smo već bili u jeku prvenstva."

Kaže kako je Brotnjo imalo dobru bazu, ali je nedostajalo sustava kakav veliki klubovi imaju iza sebe.

"U takvom trenutku ne možeš sve uspostaviti preko noći. Ali zahvaljujući kvaliteti igrača, radu trenera i energiji oko kluba, uspjelo se. Uspjelo se jer je postojala velika volja."

"Ne zaboravite Brotnjo"

Rončević u razgovoru posebno naglašava pojam koji se danas često zanemaruje – kulturu sjećanja.

"Ja sam u svojoj karijeri s Hrvatskom osvojio puno medalja, europskih, svjetskih, olimpijskih, mediteranskih. Bio sam u Atlanti kada je Hrvatska osvojila olimpijsko zlato u rukometu. Ali kada danas gledam neke obljetnice, često vidim da se ljudi ne sjete onih koji su bili dio tih priča."

Zato, kaže, Čitluk ne smije zaboraviti 2000. godinu.

"Vi trebate iskoristiti tu kulturu sjećanja. Ne zaboraviti Brotnjo. Ne zbog ovih igrača koji su igrali, nego zbog naroda koji je živio za to, zbog mjesta i zbog Hercegovine."

"Ključni ljudi bili su Medić i Prusina"

Tko su bili ključni ljudi u toj šampionskoj priči?

"Prije svega predsjednik Ivan Medić i Milorad Prusina. Prusina je bio katica za sve. Radio je na tome da se organizacijski i administrativni dio pokrije maksimalno. Dovodio je ljude, pokušavao posložiti klub, angažirati mlađe ljude, podizati razinu rada."

Rončević kaže kako je klub tada imao ambiciju i osjećaj da se nešto veliko može napraviti.

"To je u jednom trenutku stvarno izgledalo na vrlo ozbiljnoj razini. Trošilo se puno novca, jer kada se igrač ozlijedi, moraš ga voditi u Široki Brijeg, Grude ili negdje drugo. A na 30 igrača moraš imati ozbiljnu fizioterapeutsku službu u klubu. To tada nije bilo lako."

"Na Barama su se igrači ježili"

Kako pamtite atmosferu na Barama?

"Atmosfera je bila strašna. Na većini utakmica stadion je bio pun, a i kada nije bio pun, bilo je puno ljudi. Kada bi se na stadionu pjevalo, igrači bi se ježili. Protivnicima je već pri dolasku bilo jasno gdje su došli."

Posebno pamti navijačku energiju.

"To je bio stadion koji je nosio momčad. Kada bi klubovi dolazili u Čitluk, tu je već bilo 1:0 za nas. A vani je bila druga priča."

"Nismo odgovarali na grubosti, odgovarali smo loptom"

Kakva su bila gostovanja u tom razdoblju, neposredno nakon rata?

"Bilo je teško. Dođeš negdje, u početku nema nikoga, onda se stadion počne puniti. Ima redara, nema redara, bude svega. Znalo je biti grubosti, pritiska, neugodnosti."

No, kaže kako Brotnjo nije ulazilo u takve igre.

"Nismo odgovarali na grubosti. Odgovarali smo loptom. Sačuvaš neriješeno, daš gol i ideš kući što prije."

Upravo zato, smatra, naslov iz 2000. godine ima dodatnu vrijednost.

"To nije bilo lako vrijeme. Zato taj naslov ima težinu."

"Nogomet je danas postao industrija"

Koliko se kondicijska priprema promijenila u odnosu na prije 25 ili 30 godina?

"Napredovala je strašno, jer je znanost ušla u sport. Prije su se time često bavili ljudi bez ozbiljne edukacije, a danas imaš fakultetske smjerove, stručnjake, nutricioniste, analitiku. Danas te znanost može pripremiti za 40 ili 50 utakmica u sezoni."

Ipak, smatra da se promijenila i sama igra.

"Danas je nogomet postao samo trka. Fizika je prevladala. Nema više toliko španera, nema više igrača koji su stalno davali loptu naprijed. Danas se puno vraća nazad, kruži se, sve je postalo industrijski nogomet."

"Najbolji medikament je zdrava prehrana"

Rončević je oprezan prema prevelikom oslanjanju na dodatke prehrani i suplemente.

"Ja sam uvijek bio protiv toga da se sve rješava dodacima. Po meni je najbolji medikament zdrava prehrana."

No, naglašava da prehrana ne znači samo odabrati kvalitetnu hranu, nego i znati kada se jede.

"Treba jesti kvalitetno, ali ne bilo kada. Doručak je najjači obrok. Naravno, danas moraju biti uključeni nutricionisti, jer nije svaki igrač isti. Nekom odgovara jedno, nekom drugo. Sve je individualno."

Upravo u tome vidi razliku između prosječnog i ozbiljnog rada.

"Veliki sport traži da poznaješ čovjeka. Ne možeš svakome dati isti program i isti režim. Netko prije utakmice mora jesti, netko ne može. Netko ima naviku koju nosi cijeli život. Trener mora znati procijeniti što je dobro za igrača."

"Dražen je završio trening pa tražio još"

U karijeri je Rončević radio ili bio blizu rada s velikim sportskim imenima. Uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju, s kojom je bio u vrijeme velikih medalja, radio je i u skijanju s Nikom Fleiss te u boksačkom sportu s Marijom Šivolijom.

Posebno se prisjetio Dražena Petrovića.

"Dražen bi završio svoj trening, pa bi čekao nas i pitao može li s nama još malo igrati nogomet. Non-stop je trenirao."

Kao primjer rukometnog talenta posebno izdvaja Patrika Ćavara.

"Po meni je Patrik Ćavar najbolji rukometaš svih vremena. Mogao je igrati sve. Lijevo krilo, srednjeg vanjskog, sve osim vratara."

No, jednako cijeni i one koji su sve napravili radom.

"Perkovac je primjer čovjeka koji je radom napravio sve. Nije bio najveći talent, ali je radom postao kapetan reprezentacije."

"Brotnjo je tada imalo dobru sportsku politiku"

Rončević smatra da je Brotnjo u toj eri znalo birati ljude.

"Brotnjo je tada imalo dobru sportsku politiku. Znalo je dovesti stručnjake, znalo je dovesti dobre igrače. Klub mora imati nos za igrača i trenera."

Nakon Ive Ištuka, podsjeća, došao je Srećko Lušić.

"To je bio drugi tip trenera, ali isto profesionalac. Jedan trener ima jedan stil, drugi drugi. Važno je da klub zna što želi."

"Bilo bi šteta da Brotnjo ne ide prema višem rangu"

Danas je Brotnjo u nižem rangu. Kako gledate na to?

"Teška su vremena, znam. Ali bilo bi šteta zbog tradicije koju Brotnjo ima da ne ide prema višem rangu. Šteta."

Rončević smatra da klub mora biti realan, ali i ambiciozan.

"Ako nemaš osigurana sredstva, bolje je ne ući u viši rang nego se patiti, biti dužan i zaduživati se. Ali ako ima gospodarstvenika koji mogu pomoći, oni to mogu spasiti."

Kaže kako Brotnjo ima ono što mnogi klubovi nemaju – tradiciju, ime i emociju.

"Brotnjo je zaslužilo da ima klub u višem rangu. Možda ne odmah najviše, ali barem stabilan klub koji će rasti."

"Ako nemaš prvu momčad, moraš imati igrača"

Posebno naglašava važnost omladinskog pogona.

"Ako je rad u mladinskom pogonu dobar, onda treba ulagati. Rezultat će doći. Ako ne u bodovima, onda u igraču."

Objašnjava da manji klubovi moraju znati koristiti ono što imaju.

"Ne moraš biti rođen u Splitu, Rijeci ili Zagrebu. Možeš biti rođen u Čitluku. Ako dijete odigra nekoliko utakmica u pionirima ili kadetima, pa poslije napravi karijeru, klub može imati korist. To mora biti jedna od orijentacija Brotnja."

Kao primjer spominje mlade igrače koji već sada izazivaju zanimanje većih sredina.

"To je put. Ako ne možeš odmah imati veliku seniorsku momčad, stvaraj igrače."

"Najgore je kada se treneri uče na djeci"

Rončević je posebno kritičan prema načinu na koji se u regiji često radi s djecom.

"Najgora je stvar kada igrač završi karijeru pa mu odmah daju da trenira djecu. Zašto? Zato što onda s djecom radi treninge koje je radio sa seniorima."

Smatra da bi s djecom morali raditi najbolji i najstručniji treneri.

"Vani je to zakon. Stručni ljudi rade s djecom i zato su plaćeni. Kod nas se često događa da se treneri uče na djeci, umjesto da djeca uče od njih."

"Kada dođem na Bare, emocija se probudi"

Jeste li posljednjih godina bili na stadionu Bare?

"Jesam. Zadnji put, prije dvije ili tri godine, gledao sam utakmicu ženske ekipe. Ispred mene je sjedio domar Ićko. Pitao sam ga poznaje li me, a on me pogledao i rekao: ‘Mile, to si ti.’ To su emocije."

Kaže kako ga stadion uvijek vrati u 2000. godinu.

"Kada dođeš na Bare, emocija se probudi. Sve se promijenilo, nešto je nestalo, nešto se srušilo, ali možda jednog dana opet bude. Ne mora biti kao tada, ali Brotnjo je zaslužilo više."

Na kraju razgovora vraća se na ono s početka – Brotnjo nije samo klub nego dio identiteta jednog mjesta.

"Ne zaboravite Brotnjo. Ne zbog jednog čovjeka, ne samo zbog igrača, nego zbog ljudi koji su živjeli za taj klub, zbog Čitluka i zbog Hercegovine."