Mario Kovačević otvorio dušu i opisao djetinjstvo u Hercegovini, ali i život u Sarajevu

Trener Dinama otvorio je dušu i prisjetio se svoga djetinjstva, koje je započelo u Hercegovini.

"Rođen sam u skromnoj obitelji u Doljanima, selu deset kilometara od Jablanice. Prvi klub bila mi je Turbina iz Jablanice, gdje sam igrao zajedno s kasnijom legendom Bayerna, Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio nam je trener. Već tada nas dvojica smo se isticali kvalitetom. Kada sam imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo jer je otac ondje dobio posao. Bio je klesar, kamenorezac, a roditelji su željeli da se lakše školujemo", prisjetio se Kovačević.

U Sarajevu je, kako kaže, doživio najljepše, ali i najteže razdoblje svoga života.

"U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je kasnije napravio veliku karijeru i bio kapetan Hrvatske. Danas treniram i njegova sina. To su bili najljepši dani moga života. Nažalost, još sam bio srednjoškolac kada su 6. travnja 1992. počele barikade i rat. Sve je odjednom postalo mračno. Bile su to dvije i pol izuzetno teške godine, ali nismo se predavali. Iako smo se borili za goli život, ni u jednom trenutku nisam odustao od nogometa. Trenirali smo u dvoranama, školama, kasnije u Skenderiji, igrali ratne turnire. Nakon izlaska iz Sarajeva otišao sam u Varaždin i tada je započeo moj put u ozbiljan nogomet", ispričao je.

Ratne godine ostavile su dubok trag.

"Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja, živjeli smo u stanu od 35 četvornih metara. Svako jutro smo u sobi brojili metke. Stanovali smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio stalno izložen snajperima. Spavali smo u hodniku jer nas je zid štitio od metaka. Bilo je mnogo situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata pogodila stan, točno mjesto na kojem sam stajao minutu ranije. Zid se urušio, a majka i brat su bili ranjeni", rekao je Kovačević.

Put do treninga bio je svakodnevna borba za život.

"Svaki dan sam pješice ili na biciklu prijatelja prelazio 11 do 12 kilometara do dvorane. Svakoga dana sam mogao poginuti, ali o tome nisam razmišljao. Krene nas pet, jednoga pogode. Smrt je postala svakodnevica. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude stradale od snajpera. Izgubio sam mnogo prijatelja. Rat me očvrsnuo i naučio da čovjek može izdržati više nego što misli. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter, iako se ponekad našalim da je Dinamo možda i teži izazov", dodao je kroz osmijeh.

Na kraju je otkrio i svoje uzore među nogometašima i trenerima.

"Ivica Osim bio mi je ideal, istinska trenerska legenda i prije svega veliki čovjek. Učio sam od mnogih trenera, od onih u Sarajevu pa kasnije od Branka Ivankovića, Luke Bonačića i drugih. Kao igrački uzori uvijek su mi bili Safet Sušić i Predrag Pašić", zaključio je Kovačević, a cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Podsjetimo, Dinamo je nakon tri godine osigurao jesensku titulu prvaka Hrvatske, a trenutačno Modri imaju bod prednosti ispred Hajduka.