Hercegovka Ruža o sicanju: 'Turci su odvodili djecu, a nas su stariji plašili da će se isto dogoditi i nama'

Hercegovka Ruža Ravlić iz Liskovače podno Buškog jezera ima 87 godina i na rukama nosi tetovaže koje su za nju više teret nego ponos. Riječ je o starom običaju „sicanja“ ili „bocanja“, ritualu koji je desetljećima bio dio identiteta katolika u Bosni i Hercegovini.

Njezina priča ponovno je postala aktualna nakon nastupa vokalne skupine Lelek, čije su članice na sceni nosile iscrtane simbole inspirirane upravo tom tradicijom. Dok je za mlađe generacije riječ o identitetu i kulturnom nasljeđu, Ruža na svoje tetovaže gleda drukčije.

''Ma, glupost. Da se mogu vratiti, nikad to ne bih napravila. Samo sam probleme imala. Pa objašnjavaj svima što ti je to i zašto'', iskrena je Ruža, piše epodravina.hr.

Tetovirali su je s deset godina. Grančice su se palile, čađa se miješala, a iglicama su se po koži utiskivali križevi, krugovi i inicijali. Djeca nisu imala izbora. Običaj vuče korijene iz vremena Osmanskog Carstva i straha od odvođenja djece, a u Hercegovini se zadržao sve do sredine prošlog stoljeća. Hrvati katolici svoju su djecu bocali kako bi bili odbojni osvajačima muslimanima i tako ih možda spasili ropstva.

''U našem kraju, tamo pedesetih godina prošlog stoljeća blago su znali čuvati muškarci muslimani. Kako ćemo ih zvat’ nego Turci. Turci su nekad bili odvodili djecu, a nas su stariji plašili da će se isto dogoditi i nama'', otkriva Ruža Ravlić kojoj su na lijevu i desnu ruku utisnuli simbole križa, krugove, slova “R” kao Ruža i “L” kao Lukač, rodnog prezimena.

Pojašnjava da djeca tad nisu imala izbora, nije bilo ‘oćeš ili nećeš, tko te pita, dodaje ona. I nju su, domeće, strašili da će je oteti; sjeća se toga kao da je bilo jučer.

Ruža danas živi u Pitomači, kamo ju je život odveo 60-ih godina. Iako kaže da se nikada do kraja nije priviknula na podravski govor i običaje, u Hercegovinu se ne bi vratila. Tamo je, kaže, bilo teško, ali se preživljavalo.

''Ma, nisam se nikako priviknula. Svi nešto “pem”, “bum”, “buš”, a meni to nije išlo uglavu. Nisam se baš prilagodila'', govori Ruža.

Za razliku od bake, njezina unuka Iva na sicanje gleda kao na dio identiteta.

''Da sad moram, naravno da bih to napravila. To je dio kulture i treba biti ponosan'', poručuje.

Priča o Ruži, jednoj od posljednjih žena koje su prošle kroz taj ritual, otvara pitanje odnosa prema tradiciji, identitetu i sjećanju.

Cijeli članak pročitajte na epodravina.hr.