Marijana Mikulić iskreno kod Stankovića: 'Raspala sam se od moranja, vjera me izvukla'

Imaju li majke pravo na nezadovoljstvo, loš dan, sumnju u svoje majčinstvo? Smiju li pomisliti da su nespremne, da im je život mogao izgledati drugačije? I cijeni li ovo društvo uopće majčinstvo? O tim pitanjima otvoreno je u emisiji Nedjeljom u 2 govorila glumica Marijana Mikulić, podrijetlom iz Širokog Brijega, majka troje djece.

Marijana je iskreno priznala kako je danas vrlo teško biti žena i majka.

„Okolina ne zna ništa drugo nego osuđivati. Danas svi očekuju da ti radiš kao da uopće nemaš obitelj, da si uvijek dostupan svima za sve, da se djecom baviš kao da ništa drugo ne radiš u životu... A još dodatno plaćamo ženu koja s našom djecom uči, jer je obrazovni sustav takav da je djeci nužna podrška, a ja to više ne stižem. Ni suprug, ni ja“, ispričala je za HRT.

Dodala je kako se više uopće ne trudi ispunjavati očekivanja okoline. „Ono što me najviše grize u životu je kada ja u danu ne stignem obaviti zadatke koje sam s Jakovom odlučila odraditi. Barem povremeno s Ivanom sjesti i porazgovarati. Barem povremeno s Andrijom nešto nasamo pogledati što on voli. Za to bi voljela da imam više vremena, a sve ostalo mi je manje važno.“

Borba s dijagnozom i raspadom braka

Najveće iskušenje, kaže, došlo je kada je sin Jakov dobio dijagnozu.

„Nemoguće je svima dati jednako pažnje, jer imam dijete s poteškoćama na koga usmjeravam najviše vremena i energije. Trudimo se biti tu i za druge dečke. Ivan je već veliki dečko... Andriji znači da se nešto s njim pogleda, tako da sam gledala neku seriju koja me ubila u pojam, ali je njemu važna. Ivan još uvijek ima ADHD... Tu sam i bila sama jer je muž bio u Njemačkoj. To je bilo teško“, prisjetila se.

To razdoblje, kada su prodali stan i kupili kuću, nazvala je „potopom braka“.

„Njegov odlazak na godinu dana me zakucao. Više nisam imala vremena ni udahnuti prije nego li zaronim. Od toliko moranja sam se u potpunosti raspala.“

Vjera kao snaga

„U tom sam periodu imala odličnu psihoterapeuticu. Čak me htjela staviti i na lijekove, a onda me vjera izvukla“, rekla je.

„Odrasla sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji, ali ne mogu reći da sam živjela kršćanski... Prije nepune četiri godine dogodilo se moje obraćenje, moj se život počeo mijenjati i Bog mi je dao novu snagu koja me goni naprijed u nove pobjede.“

Shvatila je, kaže, da mora rezati obveze i ljude.

„Prilagodila sam se tome da ja budem dobro, jer ako ja ne budem dobro, neće biti ni moja djeca, a oni su mi najvažniji.“

Jakov i život s autizmom

Kada je Jakovu dijagnosticiran autizam na krajnjem spektru, mnogi su joj govorili da od njega „neće biti ništa“.

„Hodao je u krug, pričao sa svojim rukama, nije se odazivao na ime, nikoga nije gledao u oči... ali je puno napredovao. Ja sam bila jako uporna, a on ide na puno terapija. Međutim, rad doma je ključan“, kaže.

Danas se Jakov može sporazumjeti s drugima, zna reći što ga boli i funkcionalan je. „Vjerujemo da će uspjeti upisati redovitu školu uz asistenta. Ali to je užasno puno rada kod kuće. Svaki dan radim s njim.“

Jakov se, međutim, ne igra s drugom djecom. „Nekad bismo pozivali djecu u vrt da se zajedno igraju, a on bi bio sam na trampolinu... Onda bi vukao tu djecu, a ona bi vrištala. To je bilo teško gledati. Tada smo prestali zvati ljude, a i ljudi su se prestali javljati.“

„Želim snimiti dokumentarni film“

Na kraju razgovora Marijana Mikulić poručila je kako je ženi nemoguće biti u potpunosti posvećena samo sebi, karijeri i osobnim ciljevima.

Otkrila je i da joj je želja snimiti dokumentarni film „kako bi pokazala drugima da nisu sami, da postoji prostor za napredak i mogućnost za opstanak braka i obitelji unatoč poteškoćama“.