Priča iz Hercegovačkog sela
Sa Dračevca imate osjećaj kao da vam Crkva, škola, Krgača stoje na dlanu, a južno od vas se vide Staje, pa sve do Borajne. Sa Krnjića gradine osjećate kao da ste na vrhu Rasna, gdje se najbolje vide Skoke, Krnjići, Muse, Njive, Podglavica, pa čak i Kosmaj. A kakav je pogled? Najbolje uvjerite se sami. Sa Brkića Humca imate odličan pogled na zaselak Brkići i rašanjsko polje, koje je zimi ispunjeno vodom, te upravo zbog toga ima posebnu čar u jutarnjim satima, kad se od njega odbijaju prve zrake sunca. Dok se penjem na Dračevac i tresem jutarnju rosu sa odjeće, ugledah prve dimove iz rašanjskih dimnjaka, koji se uzdižu visoko iznad kuća. Gledam i uživam u pogledu, uživam u pogledu kojeg nema nigdje na svijetu i prisjećam se nekih uspomena, koje me vežu za ovo mjesto.
I dok mislima lutam tko zna gdje, odjednom moje lutanje prekinu poznati zvuk zvona sa naše Crkve, koji ujedno najavljuje početak novog dana. Taj zvuk kojeg smo nebrojeno puta čuli, imam osjećaj kao da me uvijek iznova impresionira. Valjda zato što je to moje mjesto, moja Crkva, moji ljudi, moj rodni kraj, a svoj rodni kraj je uvijek najljepši, i baš zbog toga uživam u svakoj sekundi provedenoj u njemu. Mnoge znamenitosti i prirodne ljepote su utkane u moje mjesto, svaki zaselak nosi neku svoju priču, a najveća priča su naši djedovi i bake koji su unatoč težini života ostali, sagradili i omogućili bolji život svima nama. I zato čini mi se kao da sunce iznad Rasna jače grije, kao da zvono s naše Crkve ljepše zvuči, kao da ovdje ptice imaju neki poseban cvrkut, i kao da nema ovakvih ljudi nigdje na svijetu... to je moje selo, to je moj rodni kraj, to je naše Rasno!