Dirljivo pismo framašice Martine o njenoj bolesti

Hercegovina.info
Vidi originalni članak
Točno mjesec dana prije ekskurzije sve se promijenilo "preko noći". Jedno jutro nisam mogla stati na vlastite noge, jako neugodan osjećaj. Pomislih ma nije mi ništa proći će. Dani su prolazili, bilo je sve teže i teže, i tako sam dospjela u Mostar u bolnicu. "Liječili su me" ali neuspješno ili bolje reći krivo! Nakon 10-tak dana sam došla kući, mislila bit će bolje, al ne stanje se pogoršalo. Kad sam stigla iz Mostara posjetili su me fra Mario i Cvijo, i tu me naš Cvijo pokušao uvjeriti kako ekskurzija nije ništa zaboravit ćeš ti to, ali džaba meni je ona čak bila na prvom mjestu. Dani su prolazili ja sam sve teže hodala, ležeći doma i čekajući slobodan krevet u bolnici u Zg-u ("veselila sam se" čak bolnici samo kako bi znala što mi je). I da točno na dan ekskurzije ispratila sam svoje maturante bolesna, ali morala sam, a ja sam otišla za Zg. Nije bilo lako, al sudbina je takva.

Kad sam stigla gore odmah su mi rekli da nisam nimalo dobro i da sumnjaju na leukemiju, i da idem prvo na tu pretragu! TO NIJE BILO LIJEPO ZA ČUT! Moji su naravno bili tužni kao i ja, samo što ja to nisam pokazivala zbog njih! Nalaz smo morali čekati par dana. Meni je samo u glavi bilo otići u Posušje bar da vas sve vidim. Ti dani su prolazili ko godine, al opet u meni je postojala neka nada i prije svega vjera da se borim! Kako? MOLITVOM! To mi je bila najveća snaga! Sjećam se...bio je četvrtak , ja ležim u Zg-u, Frama, moj prvi izostanak nakon 4 godine. Ne mogu vam opisati taj osjećaj i bol. Želila sam na trenutak biti s vama. Tu večer smo molili i vi na Frami, i ja, Bog je uslišio naše molitve, ja sam pokazivala volju za životom, i stigao je nalaz da nije ipak ono najgore. Plakala sam (od sreće), u tom trenu mi je došla jedna djevojčica misleći da tugujem, zagrlila me rekavši:"Martina ti ćeš kući kad-tad nemoj plakat, a ja neću vjerojatno nikad, dok sam živa, tu moram bit, jer vjerojatno bez tih aparata i ne mogu" .Taj osjećaj vam nemogu opisati riječima, ja plačem da od sreće, al dodijalo mi dva mjeseca po bolnicama, a ona tako puna života prihvaća to tako dobro, a imala je samo 10 godina! Ta djevojčica mi je bila primjer! Kad sam pošla kući dala mi je svog medu da me čuva s osmjehom na licu, skakutajući i vičući" IDEŠŠ DOMA" kao da je ona na mom mjestu...pravi mali anđeo. Moj pogled na sve se promijenio, čak sam i ekskurziju prebolila, shvatila da je zdravlje zaista na prvom mjestu..!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

NARAVNO HVALAAA OD SRCA SVIM FRAMAŠÍMA, FRA MARIU NA MOLITVAMA, STVARNO SVIMA, NAŠIM ČLANOVIMA GLAZBENE SEKCIJE NA ČESTOM JAVLJANJU I PODRŠCI.
PS. Jedan savjet: Nađite vremena za molitvu to je najveća snaga na zemlji, i imajte vjere, i volje za život baš kao ova djevojčica!:) HVALA I VOLI VAS VAŠA MARTINA IVANKOVIĆ!

frama-posusje.com

Vezani članci