Sestre Čuljak: Gledale smo smrti u oči, a sada plešemo i skijamo

Hercegovina.info
Vidi originalni članak

Tek osmi dan njihovo su dozivanje čuli lovci Drago, Krešo i Rade Ćavar, izvukli ih uz pomoć planinarske opreme i gotovo polumrtve dovezli u mostarsku bolnicu. Potom su helikopterom prevezene u Beograd, gdje su svakoj amputirane obje noge. O tome su tada naširoko izvještavali svi mediji bivše Jugoslavije, a drama sestara Čuljak dospjela je i u svjetske medije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugo hercegovačko čudo

Ponekad me poznanici i prijatelji upitaju gdje su sada sestre Čuljak, što rade i kako žive, računajući da bih ja o tome kao novinar trebao nešto znati. Ista pitanja postavio sam sâm sebi, pa krenuo u potragu za sestrama Čuljak o čijem se preživljavanju govorilo kao o drugom hercegovačkom čudu nakon ukazanja Gospe u Međugorju četiri godine prije.

Moj prijatelj Ivan Čuljak iz Mostara kazao mi je da sestre žive u kanadskom Torontu, ali mi je ugovorio razgovor s njihovom majkom Radicom u Mostaru. A ona je upravo razgovarala s Draženkom kad smo sutradan ušli u njezinu kuću.

− Draženka mi veli da mogu slobodno s vama razgovarati o svemu, pa je poručila da će doć ovamo za Božić, pa je možete posjetiti − kazala nam je Radica kojoj osmijeh nije silazio s lica, osim u trenucima kad se podsjećala na dramu iz siječnja 1985. godine.

− Bogu fala, moje su ćeri skroz dobro − s ponosom će Radica.

− Šima ti je postala neka šefica, direktorica..., a Draženka je u Kanadi završila fakultet i bavi se informatikom. Šima je u Kanadu otišla 1990. godine, a Draženka tri godine kasnije. Dok su se liječile u Beogradu, tamo su upoznale svoje muževe, Milu i Gojka. Imam ja tamo i unuka, Draženkina Danijela. Iša u vojnu školu, a sad studira.

Lijep i pametan, nema šta. Išla sam ja tamo više puta. Da vidite, one skroz normalno žive. Šima je ronilac, obje plivaju, skijaju, vježbaju, idu na ples... Jedna Draženkina kolegica šest godina nije znala da ona nema noge. Sve dok joj Draženka nije kazala. One su sretne i šprdaju se sa svojom nesrećom. Kad se sjetim onog što je bilo, ne znam sad je li to bila nesreća ili Božji plan, kako moje ćeri govore.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Marko i Radica Čuljak živjeli su sredinom 80-ih s dvije kćeri i sinom Ivanom u Bogodolu, 20-ak kilometara od Mostara. Marko je bio teški bolesnik i bez posla, a djeca su dospjela za srednju školu, pa se Radica zaposlila kao školska čistačica u Mostaru.

O Božiću 1984. godine dodatno je uzela posao čišćenja jedne velike stambene vojne zgrade u Mostaru. To je namjeravala odraditi preko praznika uz pomoć kćeri Šime i Draženke. Kobnog 6. siječnja 1985. godine one su krenule u ispomoć majci iz Bogodola na autobus u Široki. No, mećava ih je zatekla na putu.

− Kad sam kasno navečer ugledala na vratima svoje podstanarske sobe Marijana Vrljića i jednog nepoznatog čovjeka, odmah sam povikala: Umro Marko! Nisam o ćerima ni razmišljala, a muž mi bolestan. A tri dana mi se po glavi vrzmala nesreća, pa sam sanjala otkinute noge... Bože sačuvaj!

Pa kad sam došla u bolnicu i vidila ćeri..., noge crne ko ugljen. Ja sam mislila da ću nabavit dvoja kolica i na njima dok ne umrem vozat svoje ćeri. Da mi je neko kaza da će sve ovako sretno završit... To je stvarno put od kalvarije do uskrsnuća − kazuje nam Radica Čuljak.

Zahvaljivala je majka još jednom svima koji su pomogli, liječnicima, prijateljima, među kojima posebice ističe Iliju i Mirjanu Savić, te lovce Dragu, Krešu i Radu Ćavara iz Širokog koji su pronašli i izvukli njezine promrzle kćeri iz provalije. Pritom je nazvala Dragu i ugovorila nam razgovor s njima.

Dragu smo pronašli u rodnom selu Gostuši, gdje je dovezao pčele. Kad nam je kazao da se Bila draga, kako se zove taj dio kanjona gdje su sestre upale u provaliju, nalazi tek nekoliko kilometara od Gostuše, krenuli smo tamo makadamom, a onda kilometar pješice po šikari.

− Bila je nedilja 13. siječnja − prisjeća se Drago.

− Dođem ja tu na liticu i gađam ticu. Tica odleti, a iz provalije čujem povike. Ja se javim, kad ono viče da su u provaliju, da ne mogu izać i da im pomognemo. Govore one imena, odakle su, čije su... A ja pitam kad ste upale, one vele u nedilju. Onda ih ja pošaljem u materinu i odem. Mislio sam da me neko zajebava, jerbo ko će na onoj ladnoći ostat živ sedam dana u provaliji?

Onda se vratim do Krešine kuće, kad tamo neke žene vele da su čule glasove u sridu, prije tri dana. Ali nisu smile ništa govorit da to neko ne bi poveza s Međugorjem, pa miliciju navrnut na se. I navrnule tada žene i cure da moramo tamo otić i vidit o čemu se radi. A doktur Žarko, koji je bio u lovu, govorio mi je da će me proglasit ludim ako mislim da neko more priživit sedam dana i osam noći na ovom ledu − dodaje naš sugovornik.

Momino pero i Feđin objektiv

Tako su se Krešo, Rade i Drago vratili i počeli vikati. Opet im se javilo zapomaganje.

− Onda ja testiram cure pa velim, ako su iz Bogodola, moraju znat koja prezimena tu žive. One počeše brojat Čuljke, Vrljiće, Bošnjake, Prskale... Vidim da znaju. Onda nabavimo užad, pa doli. Ali po glasu ne možemo raspoznat di su. Glasovi se odbijaju od liticu, nastaje jeka, pa ti ne znaš. Kad smo doli sašli pa vidili... Šimu smo ranili izvlačeć je, ali joj je krv potekla iz rane tek kad smo stigli u Mostar − ističe lovac.

U svojoj rodnoj kući, a sada vikendici u Gostuši, na zidu slike iz toga vremena, a Drago nam iz škrinje izvadi veliki album gdje je stavio 50-ak tekstova iz ondašnjih novina koje su pisale o toj drami sestara Čuljak i njihovu spašavanju.

Onu iz beogradske bolnice, gdje ga već oporavljene sestre grle, povećao je i stavio na zid. Tu nađem i reportažu koju su u “Slobodnoj” napravili pokojni Momčilo Popadić i fotoreporter Feđa Klarić, te Duplančićev tekst u kojemu govori o organiziranoj financijskoj pomoći Splita i Dalmacije sestrama Čuljak. Čitajući te tekstove, dobio sam dojam da je to bio posljednji iskreni izljev solidarnosti u bivšoj Jugoslaviji uoči ratnih klanja.

Sestre, javite se spasiocu!

Majka Radica još čuva kazetu s guslarskom pjesmom o drami sestara Čuljak, a naš fotoreporter Branimir veli da se kao sedmogodišnjak sjeća kako su se kod njegove bake skupljale seoske žene i plačući slušale guslara Marinka Ćubelu.

Na internetu pronađem videozapis s kanadske televizije o sestrama Čuljak. Pa ih tamo vidimo, mlade i vesele, kako plivaju, skijaju, plešu, rade na poslu... I bez kompleksa govore kako imaju svaka po tri para nogu: za plivanje, za posao i za ples.

− Često dobivamo komplimente da imamo lijepe noge − kaže Draženka bez kompleksa.

− A ja velim zašto ne imati lijepe noge, kad već imamo mogućnost izbora.

Televizijski zapis o drami mladih Hercegovki često se u Kanadi prikazuje onima koji dožive slične nesreće kao naputak da život može pobijediti smrt.

Na kraju moram zabilježiti malu zamjerku koju je Drago Ćavar Macugić uputio Šimi i Draženki, premda mi je Drago to kazao u povjerenju, a ne za novine.

− Lipo ja živim, ne triba mi ništa, Bogu fala − veli sjetno Drago.

− Ali mi malo krivo da mi se ni Šima ni Draženka nisu javile otkad su otišle u Kanadu. A bilo mi to vele drago, one su moje kume.

Ako pročitaju ovaj tekst, nadam se da će se Šima i Draženka latiti telefona i nazvati Dragu, Krešu, Radu, obitelj Savić i ostale koji su utkali svoje niti u njihovu pobjedu. Zapravo, zajedničku pobjedu.

petar miloš/slobodna dalmacija

Vezani članci