Kako turistu objasniti što je hrvatsko i muslimansko smeće?

Čuo je da se tamo skače s čarobnog mosta u neku čarobnu rijeku. Kažu da takve rijeke nema nigdje na svijetu. Čuo je neke ljude kako pričaju i da je široka i da je duboka. I sto godina da je duboka. Nije shvaćao, al mu se sviđalo.

Iz prljavog vlaka žurilo se turistu negdje na nuždu. Može i na malu, samo da mu bude lakše. No, nije bilo zgodno olakšati se u tuđem gradu, u tuđem mraku. Strah je strah. A javne olakšavaonice nije mogao naći. Trpit će. Vrijedi trpjeti valjda da bi vidio sve te ljepote o kojim mu pričaše.

Nakon što se par puta sapleo po čudnim poločnicima u mračnim ulicama počeli su ga žuljati papirići u džepovima iz prljavog vlaka. No nije ih želio baciti na cestu u nekom tuđem gradu. Nije valjda daleko kanta za smeće. Onda se zapleo upravo o smeće. Hrpa smeća. Pomislio je kako su ljudi u Mostaru toliko dobri da su podigli spomenik suosjećanja s braćom u Napulju koji su se toliko gušili u smeću. A onda mu se učinilo kako je svaka ulica podignula spomenik braći u Napulju.

Onako pristojan, i pomalo živčan što mu je i mala nužda postala velika, sramežljiv, kao svaki normalan turist, bacio je papiriće od čokolade. Vjerovao je da nitko neće primjetiti u tolikom smeću papir od čokolade sa stranom cijenom.

Oni u Napulju nisu prebirali svoje spomenike. Valjda to ne rade ni ovdje. Čim se riješio papira, i mala nužda, koja je postajala sve veća tražila je da ju se odloži negdje. Morao je, a mrak mu nije bilo teško naći. Smetalo mu je jedino što zvuk njegova olakšavanja nije mogao proći neprimijetno. Kako bi god šarao po mraku, naletio bi na neki papir. I onda bi glasno šarao.

Olakšanje mu je otjeralo strah. Valjalo je sad naći zabavu za doček. No, čudno. Turist nije mogao naći nigdje neki trg i na njemu grupu ljudi koja bulji u nebo i čeka da kalendar još jednom krene iz početka. Bilo mu je čudno, da grad s tako hvaljenom rijekom i tako hvaljenim mostom nema trga. Bila mu je presmiješna pomisao da ljudi stoje na rijeci i čekaju Novu godinu.

I baš kad je iz torbe izvadio bocu pića, koju je mislio podijeliti s nekim domaćim ljudima kad zablista vatromet na nebu, potapša ga netko po ramenu.

Nije razumio, ali palac koji je zaigrao pred zgužvanom cigaretom sve mu je rekao. Sjeli su i skupa zapalili. Potegli su bez riječi iz strane boce, a domaćin uhvati pogled nepoznatog gosta.

- E, moj stranac. Čudno je da u ovom stoljeću jedan grad bude zatrpan smećem. Ali šta ćeš. Kod nas postoji hrvatsko i muslimansko smeće. Zato je jednostavnije da smeće ostane tamo gdje se baci. A onda dođe poznata mostarska bura, koja to smeće prenese malo dalje. Dođe i žega, pa puno toga ispari. A tu je i rijeka. Proguta ona puno toga. Ponekad se koji nesretnik izgubi u njezinim virovima. Netko namjerno, netko slučajno. Al' takav ti je život kod nas. Netko sve radi namjerno, a netko slučajno. Samo što je više ovih prvih.

Pukli su bocu. Pukla je ponoć. Nije shvaćao, ali mu se sviđalo što se može popišati gdje hoće.
bitno.ba