FOTO  Đubrani kod Mostara: Legenda o biskupu i krvavoj krizmi

Vidi originalni članak

... spominje uglavnom u kontekstu ”dva križa”, ”dvije krstače” i rjeđe tog ”djevojačkog križa”, o kojemu smo već napisali što smo doznali, no, taj drugi, biskupov križ velika je misterija. Usko povezana sa drugom velikom misterijom koja ovdje živi kao legenda, ali ona vrsta legende u koju se zapravo ne smije sumnjati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mitski prizor
Hajdemo poći od početka, premda je teško ustvrditi što je tu zapravo pravi početak, a što kraj, no bjelina, visina, izrada u posebnoj vrsti kamena i glagoljica na njemu te uklesani biskupski štap, ploča pod njim i tri izdubljena kaleža, još nekoliko neznanih mi i teško objašnjivih detalja, upućuju na iznimniju svetost i posebnost tog križa unutar male livade opasane kamenom, među kojim je, nažalost, i dio raspuknute nadgrobne ploče, za koju je vlasnik livade zaključio kako će se odlično uklopiti u njegovu ogradu.

Ne možete od takva neuka seljaka očekivati nešto pametnije, no da je taj križ zaštićen, proučen i u optimalnoj mjeri objašnjen, teško da bi se netko drznuo dirati u taj materijalni, ali po svemu mitski prizor. Ne zna se kojem vremenu pripada taj križ. I kojem biskupu je podignut. Ali je vezan uz jedan strašan događaj.

Naime, to nije teško pretpostaviti, u vrijeme početnih osmanlijskih osvajanja, kada je kršćanski puk protjeran u župu koja će se poslije nazvati Mostarski Gradac, koju sam jesenas istražio i detaljno vam je predstavio, narod se skanjivao ikakvih kontakata s dolinom Neretve i područjem Mostara koji se polako razvijao oko drvenoga mosta utvrđenog željeznim lancima, a poslije i oko kamenoga, možda najljepšega mosta tada u cijelom turskom vilajetu, pa se držao ovih gudura i nepristupačnih prostora, nastojeći tu održati kakav-takav život. Dakako, najveći dio naroda izbjegao je u Dalmaciju te pod austrijsku upravu u Slavoniju.

Definitivno je utvrđeno koliko je tada samostana (dva na širem području Mostara, uključivo i onaj za kojega se pretpostavlja da se nalazio negdje u Bišću) i crkava u području današnjeg Mostara popaljeno, o čemu će fra Petar Bakula, u svom poznatom djelu "Hercegovina prije sto godina", u narodu znanom kao "Šematizam fra Petra Bakule", iz 1867. godine, reprintiranom 1970, citirati zanimljiv pasus, koji je definirao stanje ovdašnjih crkava daleko prije najezde Osmanlija, a izvor mu je bilo Pismo generala franjevačkog reda zvanog Odo, koji je, putujući 1343. godine po Hercegovini, napisao plemiću Rodoziju, knezu iz slavne obitelji Vladimirović, ovo:

"Slično i četiri samostana koje je Vaše Gospodstvo osnovalo i vlastitom zemljom obilato nadarilo u Vašoj prebogatoj kneževini i vojvodini, naime, u Neretvi na školju (hridini) Osinj, koje je mjesto označio (kako kažu) naš patrijarh Franjo prigodom posjeta Naroni (naime, vjeruje se da je sv. Franjo za svojih neprekidnih lutnji, doista posjetio i dolinu Neretve, op. D. M.) i Vašoj sjajnoj, u katoličkoj vjeri ondje prvorođenoj, kući... u Ljubuškom posvećen sv. Kati, djevici i mučenici, tj. Mostaru, posvećen svetom Anti, i u Konjicu, posvećen sv. Ivanu Krstitelju" (Norin: Lib. Honest. Pag. 15)."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Grobova posvuda
Ovdje se dohvaćam Bakulina "zarona" u to vrijeme, jer ako je tada već toliko franjevaštvo bilo zaživjelo u Hercegovini, onda je jasno da se do dolaska Turaka tu, a osobito u Mostaru i oko njega, ma kako on tada malen bio, te naročito u naseljima Cim ili Ilići, vjerojatno sagradilo mnogo crkvica, a koje su porušene ili prenamijenjene za služenje novoj religiji, islamu koji je u ekspanziji trebao puno džamija.

Tako se narod uglavnom držao dalje od Turaka, kršćanske su ceremonije bile strogo zabranjene, pa se narod dovijao tako što je, u dosluhu sa franjevcima, po planinskim udolinama i teško pristupačnim mjestima organizirao misišta, kakvih je po širem ovom kraju puno, a gdje je osmanlijski vojnik rijetko zalazio, te se u takvim - do danas očuvanim mjestima, od kojih ćemo neka i posjetiti - obavljala svaka aktivnost, kako misna, tako i sakramenti krštenja, krizme itd.

E, ovdje u Đubranima, baš negdje nakon Uskrsa, kada je vrijeme svetoj krizmi, organizirana je velika svetkovina i mnogi se svijet okupio odsvuda, i mnogo svećenstvo, jer - a ne zna se koja je to bila godina - očito se procijenilo da je mjesto sigurno, ta mala Dolina nakraj sela ni danas ne izgleda znatnije drukčije, pa se za svečanost svete krizme okupilo više stotina krizmanika, kumova, kuma, roditelja, rodbine i svekolikog naroda.

Vjerojatno su crkvene svečanosti tu obavljane i prije, pa, kako vjerojatno nije bilo problema, nastavilo se s njima. Da je vjernika bilo puno, potvrđuje i nazočnost samoga biskupa, i sigurno je došao krišom na poziv bezimenog franjevca, a slična se misa održavala i u desetak kilometara zračne linije udaljenom misištu Bile, pa je možda biskup prvo išao na jedno, pa onda na drugo slavlje, a teško je doznati otkuda je mogao doći, samo sigurno iz bosanske kustodije (Bosne Srebrene, op. D. M.) nikako nije mogao, ali mogao je biti iz Mletačke Republike sv. Marka ili pak s područja uprave Austrije, kojoj je granica bila na nekoliko zamaha orlovih krila zapadnije.

Kako god, to bi netko trebao istražiti, jer nije biskup šibica da ga se tek tako "zagubi" u povijesti. Sve je, zbori predaja, išlo kako i treba. U tišini, bez prevelike buke obavljala se ta svečanost, a onda su se najedanput odasvud pojavili Turci, na konjima i sa isukanim sabljama, i rijetko tko je utekao tom pokolju. Grobova iz tog vremena je posvuda, a ponajviše izvan starog groblja. Po lokacijama Plandište i Ćićin do. Sve je to uglavnom prepušteno šikari.

Spomen na mučenike
Najviše je dječjih grobova. Don Marinko Ivanković o tome je napisao vlastiti sud i zavirio malo u povijest: (...) "U Našim ognjištima i u Monografiji župe Goranci zapisano je da je u Đubranima možda ubijen zajedno s krizmanicima smederevski biskup Ugrinović 1604. Pitanje je da li se može povijesno utvrditi ta činjenica i tako i istinitost legende o krvavoj krizmi. S legendama i s usmenom predajom valja biti pažljiv.

Da li su križ i legenda bazirani na istom događaju? Je li možda križ izvor legende? Ili su u legendu stopljeni tijekom prepričavanja razni događaji, tko će znati? Križ i legenda rađaju mnoga pitanja koja traže odgovore. Ukoliko bi se znanstveno, bilo dokumentima bilo istraživanjima na terenu mogla potvrditi istinitost legende, onda mjesto zaslužuje posebnu pažnju. Mjesto natopljeno krvlju tolikih mučenika bi za vjernike trebalo biti sveto mjesto, spomena i molitve.

Spomena ne samo na mučenike koji su tu ubijeni nego na njih kao predstavnike stotina tisuća mučenika Hrvata katolika pobijenih za vjeru u vrijeme turskoga zuluma. Prije nekoliko godina vidio sam u Bogodolu u starom zapuštenom groblju uz stećke nekoliko velikih kamenih križeva.

Ne znam da li o njima postoji neka legenda. Sigurno postoje i drugi stari križevi koje ja nisam vidio. Vjerojatno postoje i neke legende o pojedinim mjestima i dobro bi ih bilo zapisati. Legende, i onda kad se ne mogu znanstveno potvrditi, činjenice o kojima se u njima pripovijeda, često nose snažnu poruku o vremenu koje ih je iznjedrilo."

Izvor: Oslobodjenje.ba

Vezani članci