Atila Aksoj: Ljudi ovdje vape za slobodom i radom

Šira publika ga najbolje poznaje kao gitaristu i producenta mostarskog benda „Zooster" koji stvara glazbu kojom prenosi poruke tolerancije, mira i ljubavi.

Pored toga, Aksoj već dugi niz godina nastupa u duu „Arkul" sa Vladimirom Mićkoćevićem, a zajedno sa Jelenom Milušić idejni je tvorac glazbenog projekta „Barimatango".

U razgovoru za „Dnevni avaz", Aksoj je govorio o trenutnim projektima, nastojanjima da sačuva izvornu sefardsku glazbu, kao i o društveno političkim temama i svojoj obitelji.

Očuvanje tradicije

Od 2008. godine u duu „Arkul", promovirate sefardske pjesme. Koliko je sefardska glazba obilježila glazbenu scenu BiH? Kakva su Vaša predviđanja, da li ćemo uspjeti zadržati ovu tradiciju?

-Teško je predvidjeti da li će nešto opstati ili ne. Ono što je mene navelo da radim i posvetim se sefardskoj glazbi, a sada i romskoj jeste ljepota te pjesme. Već na prvo slušanje, ostao sam oduševljen sefardskim pjesmama, tako da smo krenuli u tu priču. U početku je to bilo sa duom „Arkul" u kojem nastupam sa Vladimirom Mićkoćevićem, sa kojim sam izdao dva albuma.

Trenutno radim na novom projektu. Jelena Milušić, i ja smo upravo priveli kraju novi album „O Devel" na kojem će se naći 11 romskih pjesama sa područja Balkana i Istočne Europe, kao i nekoliko pjesama Šabana Bajramovića.

Da li je sefardska glazba zastupljena na našim prostorima i koliko se pažnje posvećuje njenom očuvanju?

-Jako malo, prvenstveno zbog toga što i jevrejska zajednica broji sve manje članova. Samim tim je i mnogo manje ljudi koji ulažu u tu kulturu . Ali, mi je drago što smo mi svojom glazbom dali značaj doprinos njenom zadržavanju na ovim prostorima. I što je još ljepše, sve se to odvija kroz druženje sa ljudima koje volim i koji tu glazbu cijene.

Kako uspijevate sačuvati izvornost pjesama?

-To je jako zahtjevan proces, jer nema dovoljno primjera zbog čega smo primorani oslanjati se na melodiju koju pokušavamo zadržati. Neke stvari naknadno dodajemo, ali se glazba nikada svjesno ne mijenja. Ako se desi, desi se. Dobro je da čovjek da svoju dušu u to, da ima nešto što je samo njegovo i posebno.

Da li među mlađim generacijama već sada vidite svoje nasljednike, nekoga ko će nastaviti nakon Vas?

-Bavljenje ovom glazbom je i za mene bilo veoma spontano, od samih početaka. Ljudi se redovno, nakon preslušanog albuma zaljubljuju u te pjesme. Glazba je nešto što se generira i što uvijek pronađe svoj put, tako da nemam strah da se neće održati.

Pjesme izvodite na ladino jeziku, koji se u Španjolskoj govorio u 15. stoljeću. Da li ste kroz svoje pjesme svladali ovaj jezik?

-Riječ je o izuzetno teškom jeziku, koji je čak i za one koji aktivno govore španjolski jezik veoma kompleksan. Jako je mali broj ljudi u cijelom svijetu koji govore taj jezik. Ali je prevođenje pjesama poseban dio cijelog tog procesa. Najvažnije je da se glazba osjeti.

Prevazići granice

Zvuk koji proizvodite sa grupom „Zooster" razlikuje se od onog koji nastaje sa „Arkulom".Šta možemo reći da im je zajedničko?

-Ljubav prema dobroj i kvalitetnoj glazbi i tekstu osnovna je poveznica. Tekstovi Marija Knezovića su uistinu posebni , a mi ulažemo trud da ih iznesemo na pravi način. To što imamo četiri albuma i uskoro krećemo sa radom na petom, dovoljno govori.

Kako komentirate glazbenu scenu i smatrate li da bi uskoro moglo doći do revolucije?

-Ne znam koliko je dobro da je okarakterišem kao lošu, ali je činjenica da se ne stvara dovoljno glazbe. Ukoliko bi prebrojali albume, moguće je da bi statistika drugačije pokazala, ali bih ja volio da se više ulaže u glazbu. Volio bih da mlađe generacije pokažu veće interesovanje, da formiraju više punk bendova, da se više eksperimentira i da to postane naša svakodnevnica.

Koncert pod Bijelim brijegom u Mostaru održali ste u kolovozu prošle godine, kada ste nastupili kao predgrupa „Bijelom dugmetu". Kakav je osjećaj bio nastupiti, nakon dugo vremena, na ovom stadionu?

-Nisam imao poseban osjećaj zbog toga što je koncert održan pod Bijelim brijegom. Ali, volio bih da nas je vrijeme bolje poslužilo i da je cijeli Mostar došao da sluša „Zooster", isključivo zbog glazbe.

Kakva je budućnost ovoga grada? Smatrate li da će Mostar uspijeti prevazići nacionalne i etničke barijere?

-Naravno da smo svjesni situacije oko nas, ali Mostar će to morati prevazići. To je jedna rupa u vremenu koja nas izjeda i vjerujem da će sve što politika radi morati prestati. Vidite, ja se volim družiti s ljudima koji prevalize te granice i za koje problemi te vrste ne postoje.

Dijelite li mišljenje mnogih danas da smo u predsoblju trećeg svjetskog rata? Kako komentirate trenutnu društveno - političku situaciju u BiH i van njenih granica?

- To je mišljenje koje nam je nametnuto kako bi se skrenulo s drugih tema. Mnogo je važnije da se posvetimo tome kako mi živimo, kako osjećamo, stvaramo i kako volimo. Činjenica je da se osnovne vrijednosti gube i to ide u prilog isključivo onima na vlasti. To je ono što njima omogućava kontrolu i sve dok je tako nema nade da će se stvari znatno poboljšati. Ljudi ovdje vape za slobodom, za radom a ono sto im se daje je jako malo.

Stvari se radi iz zadovoljstva

Vaše kćerke se također bave glazbom. Koliko Vam je drago zbog toga i koliko je uopće zahvalno baviti se glazbom na našim prostorima?

-Umjetnost ne smatram poslom, iako se u neka doba pretvori u to. Pojedinac mora procijeniti da li je nešto zahvalno ili ne, a za mene je najvažnije da se bavim onim što volim. Čim čovjek kalkulira da li nešto treba da radi, može odmah da prestane. Stvari se rade iz zadovoljstva i zato što nas oplemenjuju. Drago mi je što su moje kćerke krenule mojim stopama sve dok ih to čini sretnim, jer sam onda i ja sretan.

Djeca su publika koju ne možete prevariti

Nerijetko pišete glazbu za teatar i filmove. Koji projekat Vam je ostao u najljepšem sjećanju?

- Predstava „Snjeguljica" koju sam radio u Lutkarskom pozorištu Mostar bila je posebno iskustvo. Veliki je bio izazov pronaći pravi pristup, pogotovo što su u pitanju bila djeca, a to je publika koju ne možete prevariti. Oni ne reagiraju i ne pokazuju emocije, ali sam jako zadovoljan kako je sve ispalo.

U našem sistemu se osipaju osnovne vrijednosti

Koliko je obitelj kao stub društva izgubila svoju vrijednost?

- Izgubila je samim tim što se čovjeku ne dozvoljava da radi i da se bavi onim što zaista voli. Ljudi danas preživljavaju i pod takvim okolnostima postaje teško pričati o obitelji kao stubu društva. U našem sistemu dolazi do osipanja svih tih vrijednosti.