Marin Topić: Odsjaji u zlatnom oku

Marin Topić, Marin Topić, Herceg Stjepan Kosača, Marin Topić, Marin Topić, slagalica, tv 1, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, BIH, Herceg Bosna, Marin Čilić, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, Marin Topić, bht, Marin Topić, zemlja humska, Marin Topić, Hercegovina, Mostar, Marin Topić
...a sada je ista autorica napisala nastavak Odsjaji u zlatnom oku.


Kako je POČELA ESTETESKA TRANSFORMACIJA EUROPE

Ovo je malo neobičan naslov. Zapravo, ovo nije toliko pokušaj da se nekom objasni umjetnost Marina Topića - nego više da se bude svjedok nečeg veoma značajnog. Zapravo, da se nastoji svjedočiti jednom izuzetno pozitivnom, ne toliko ni pokretu, nego transformaciji umjetnosti u Europi koja je dugo bila zarobljenik tzv. Moderne Umjetnosti.

Nazalost, puno toga što se podrazumijeva pod nazivom Moderna Umjetnost-S veoma rijetkim iznimkama, naprimjer predivne slike Gustava Klimta ili Vasilija Kandinskog-dakle, puno toga aktualiziralo je ili čak produbilo tjeskobu koja je zahvatila Europu, zapravo cijeli svijet u predvečerje svjetskih katastrofa 1-og i Drugog Svjetskog rata.

KULISE Europe- europska dekadenca i seksualna konfuzija uoči raspada jednog Carstva koje je definitivno imalo carski sjaj, ali je doživjelo povijesni kolaps. S time je Moderna Umjetnost postala -ne samo svjedok , nego i utjelovljenje, pa čak i produbljenje, jednog povijesnog spina koji je Europu skoro odveo u propast.

Današnji baštinik, i moglo bi se reći, zarobljenik seksualne konfuzije i Titanic menrtaliteta tog doba koje je bilo najaktualnije 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća je austrijska knjizevnica-Elfriede Jelinek.

Čudno-da bi netko bio baštinik i zarobljenik seksualne konfuzije i prodora u javni diskurs nečeg što bi trebalo biti strukturirano na posve drugačiji način.

Europska umjetnost i knjizevnost bili su zarobljenici post- modernizma koje najbolje utjelovljuje pisac Peter Handke. On je autor jedne sjajne drame "Kaspar" koju sam imala prilike vidjeti u zagrebačkom Kazalištu ITD s 18 godina. I ta drama je bila izvedena na jedan način koji jedino mogu nazvati blistavim.

Nažalost, autor Peter Handke posvetio je silno puno vremena i napisao je silne knjige- praktički na tekućoj vrpci u kojima je došlo do umrtvljenja i neprirodnog raskola između duše i pisane riječi-i, posebno, srca i pisane riječi. On je prozu pretvorio u cement.

Jedina iznimka je vrlo potresno svjedočanstvo o njegovoj majci koje se zove "Wunshlosses Ungluck" a prevedeno je i to pjesnički na engleski kao "Sorrow Beyond Words:Moj prijevod naslova "Tuga bez Granica" ili "Obzorje Tuge".

Da je Handke stao, nakon "Kaspara" i ove knjige o majci, on bi bio remarkable- dakle izuzetan i zadržao bi mjesto u europskoj književnosti. No, to se nije dogodilo. On je nastavljao duge godine spinovati svoju ledenu prazninu u brojnim knjigama.

Nakon knjige o majci, može se reci da se Handke nije osjećao emocionalno odgovoran bilo čemu.

Handke je djelovao

U totalnom zapanjujućem kontrastu izmedju Carskog I Kraljevskog Autrijskog sjaja i njegove najveće i danas postojece ikone ili branda, naime, bečkog valcera.

Handke je od jednog mladog, pametnog autora, autora jedne izuzetne drame postao notorni gnjavator i kao notorni gnjavator, vladao je praktički dobar dio 20- og stoljeća.

On nije jedini- ima i ostalih ružnih kratera u europskom kulturnom landscapeu,francuski "filozof' I autor knjige "Ledeni mjesec"- Pascal Bruckner. Pogađate- ova priča je svjedočenje seksualnih desperadosa i nije za Valentinovo.

Pascal je francuski nosivi stup tradicije seksualnih desperadosa, a Elfriede Jelinek je austrijski.

Briljantni francuski pjesnik Charles Baudelaire se valjda okreće u grobu na samu pomisao da Pascal Bruckner sada predstavlja francusku kulturu.

Komparativna književnost ostala je dugo zarobljenik Postmoderne koja je djelovala kao ledeni kamen, i nikom nije palo na pamet da hrabro ustane i prekine Goridjski čvor. I kaže Postmoderna je bila velika pogreška i falsifikacija prave književnosti.

Pisci, pravi pissci, počeli su onda, ipak, svjedociti svom vremenu i onome do čega im je bas u tom vremenu BILO NAJVIŠE STALO. Što je i inače dužnost književnika. I vratiti se klasičnoj priči od koje ne treba pobjeći. Ovdje posebno isticem hrvatskog književnika, Josipa Lacu , autora priče iz Hrvatskog Domovinskog Rata "Kuća Tete Kaje".

Što je post-most-modernistima bio cilj - osim pobiranja nagrada?

Da se ljudi NE OSJEĆAJU SRETNIMA -

Međutim, ljudski duh je nepobjediv-pa se rješenja često pojavljuju gdje ih najmanje očekujete- lateralna rješenja-Rješenja koja se nalaze negdje po strani -ako ih samo kao takva prepoznate.

KOLEDARI, ČESTITARI I MIMOZE

MARIN TOPIĆ je hrvatski književnik hercegovačkih koriijena ili bolje da ovo ispravim-Hercegovac, a da su oni hrvatskih koriijena ne treba posebno isticati. On živi u Mostaru. Njegova umjetnost služi na čast cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tko su koledari? To su drevni staro-slavenski čestitari koji su u pred-božićno vrijeme (pa sve do Sveta Tri Kralja- 6 siječnja) obilazili kuće u selu i tamo pjevali, te dobivali male poklone od ukućana. Tradicija Božića, dakle, ima korijene u davnim ceremonijama proslave zimskog solsticija. Dakle, postoji odvajkada svijest o tome da je vani tama i da je hladno i da treba, valjda, udoborovoljiti zle duhove ili aktivirati dobre. Stari Rimljani su poznavali tradiciju kućnih Bogova- Lares i Penates- dobri duhovi doma. Tradicije variraju od naroda do naroda- ali uvijek se izmijenjuje nešto sto je simbol dobra ili obilja ili plodnosti.

Pogledajte divne odore koledara..

U najjačem mogućem kontrastu od europskih "modernih " aktera obezvrjeđenja seksualnosti i ataka na Romantizam, a posebno na tradicije i obilježja romantičnog pristupa seksualnosti- od kojih se posebno istice bečki valcer.

Dakle, u najjačem kontrastu prema Elfriede Jelinek i Pascalu Bruckneru, i djelomično emocionalno nadasve škrtom Handkeu koji o ženama rijetko ima reći bilo što dobro-dakle, nastupio je nas Marin Topić sa svojim "Mimozama" I "Humskim Kristbaumom."

Ako mogu malo sebi dozvoliti digresiju- ali mene silno fasciniraju imena. Dakle, Marin od latinskog" Mare"- što znaci "more" . A prezime "Topic" od grčkog "topos" što znači mjesto. Postoji latinski izraz "genius loci" dakle dobri duh mjesta- neko mjesto ima posebnu energiju. I osjetljive duše su na tu energiju jako osjetljivi i reagiraju.

Rekla bih da je Marin Topić pronašao tu dobru i kreativnu energiju baš u ratom jako pogođenom Mostaru- gradu s tri komplicirane civilizacije i jednim lijepim mostom.

"Humski Kristbaum" je jedna divna kompozicija gdje jedan škrti hercegovački GRM, iznikao iz pijeska- ima raskošnu krošnju punu šipaka.

Taj škrti grm poslužio je jednom stvarnom umjetniku da baš od toga formira jedno Božićno Drvce (njemački Krist Baum). Što se ne bi usudio nitko.

A nije postavio raskošne božićne kugle u onim blistavim bojama- nego baš šipak koji je jako raskošan sam po sebi. Ali se tradicionalno nalazi jedino u mrtvim prirodama i interjerima.

Tako Marin Božić- svečar u svim prilikama- čestita.

"MIMOZE" su također moj veliki veliki favorit. I Marin je bas našao za shodno da baš njih postavi u čašu, pa je valjda do kraja života osiguran. Pa može čestitati Majćin Dan, a može i bilo što drugo ženama, bilo koje dobi, od djevojčica do starica koje imaju crni rubac. I kod kojih čestitari ne dođu uvijek.

NASLOV "ODSJAJI U ZLATNOM OKU"

"Reflections in A Golden Eye- engleski original je naslov jednog neobicnog filma s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi. (1967) Ovaj čudni film s magnetičnim Marlonom Brandom i nije za svakoga. Jedna je priča o moćnim osobama koje su , usprkos toga, usamljenici i outsajderi. Čak i usprkos izrazitoj fizičkoj ljepoti.

Ovaj film je snimljen po istoimenom romanu americke spisateljice Carson McCullers (1941).

Naslov "Odsjaji u Zlatnom Oku" čini mi se kao savrseni naslov jednog malog eseja o Marinu Topiću i njegove slike i Kristbaumi jesu upravo to.

KUĆA TETE KAJE je priča koju možete naći u knjizi "Pravedni Pohod" autora Josipa Lace ( Nakladnik -Gradska knjiznica Juraj Sizgorić, Šibenik, 2000). Ni jedna hrvatska obitelj ne bi trebala biti bez te priče, a dobaviva je praktički zabadava.

Budući da su Elfriede Jelinek, Pascal Bruckner i Peter Handke već dobrano nagrađeni i prenagrađeni, po mome mišljenju , za njihovu rabotu demoraliziranja publike ne namjeravam ovdje dati o njima ni najšturije podatke, što inače nije odlika ovog pisca koji se ponosi s činjenicom da je njezinim tekstovima čitatelju/čitateljici sve bude lako naći.

Dalma Kalogjera, Ph.D USA

HERCEGOVINA.info