Katarina Zovko Ištuk: Uspomena

USPOMENA

Kao bolna tajna, ti ležiš u duši,
ali tvoja ljubav, još u meni diše,
tamna noć me skriva, od pogleda tuđih,
suze lice miju, k´o jesenje kiše.

Od tvog, milog lica, ostala je sjena
i svi sretni dani, sad su uspomena,
u ovome trenu, cijeli svijet bi dala,
kada bi te još jedanput, samo pogledala.

Ne volim kada mi govore da zaboravim,
ne želim da mi oduzimaju snove isprane
tugom,
ja svake noći čujem zvuke iz visina
i tvoj vedri osmijeh, kao zvuk od mandolina.

I nekako razmišljam:
Da sam vesela, onoliko koliko sam tužna,
bila bi najveselije biće na svijetu
i da sam sretna, koliko sam nesretna,
bila bi najsretnija žena na svijetu.

Pa zaključih:
Život je paukova mreža u kojoj se prepliću:
lijepo i ružno, veselo i tužno, svijetlo i tama,
osmijeh i jecaj, početak i kraj ......................
Ali ne i zaborav.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
13. 02. 2016.