Katica Kiš: Iseljenička sudbina

ISELJENIČKA SUDBINA

Svi smo došli ovdje u mladim danima
nosit će nas nazad stare, na leđima.
Takva nam je naša životna sudbina
što nam kroji svima, tuđina, tuđina.

Iz mnogih krajeva propale nam Juge
došli smo za markom, nije bilo druge.
U Hrvatskoj tada na radnim mjestima
sjedili su Srbi, sudeć Hrvatima.

U Njemačku mnogi Hrvati su pošli
na gradnji, tvornici posao su našli.
Na njemačkom prvi slogan bi naučen:
„Ich Ausländer, ich nichts verstehen".

Hrvat u tuđini vijek marljivo radi
umjesto domaje, tuđu zemlju gradi.
Svi na teškom poslu, gradnji i tvornici
al rijetko da su neki službenici.

Mnoge žene naše da više zarade
poslije posla idu čistiti zahode.
Nije već sramota te zahode prati
ali zašto uvijek rade to Hrvati?

A muževi naši da više zarade
poslije posla idu na „crno" da rade.
Ne čuvaju oni kralježnicu svoju
samo da je više maraka na broju.

U nas sve je češća bolest kralježnice
a od nostalgije oboljava srce.
Za zapadni svijet smo moderni robovi
zovu nas od milja sve „Gastarbeiteri".

Dok radit možemo trpe nas bičuju
čim se razbolimo otkaz najavljuju.
Na teške poslove Hrvat vijek se stavlja
kad se dobit dijeli, on se zaboravlja.

Takva nam je naša životna sudbina
što nam kroji svima, tuđina, tuđina.

Od usta mi svojih vijek smo otkidali
za budućnost bolju novac smo štedjeli.
Blago ovo sami uživat nećemo
za naraštaj mlađi kapital stječemo.

Budućnost im ljepšu hoćemo graditi
da li će nam ikad pak zahvalni biti?
Za godišnji odmor novac smo trošili
da bi za rodbinu darove kupili.

Ako im mi tada damo darak mali
kažu da smo sada mi škrti postali.
Na godišnji odmor kada mi stignemo
sve susjede, znance mi tada sretnemo.

A kad nazad mi se pakujemo tužni
ni znak male pažnje nisu nama dužni.
Na našoj uštedi zavide nam oni
misle da se ovdje grabe milioni.

Kada na naš Jadran mi stignemo plavi
za nas tad se opet novi problem javi.
Ne smijemo reći da radimo vani
jer ćemo do gola biti očupani.

Skupo svi plaćamo hotelske usluge
plati pa se klati, jer ti nema druge.
Cijene pretjerane oslobodi Bože
kao Jugo-Švabe gule nas do kože.

Turizam je za nas pravi luksuz posto
pa je Jadran plavi često bez nas osto.
Na tržištu često braća nas prevare
baš ko da smo njima mi krave muzare.

Za popravak kuće kad ljude tražimo
koji radit hoće mi ne nalazimo.
Braća nam Hrvati radije kafenišu
nego blagostanje kroz rad si podižu.

Kad im treba nešto kukati nam znaju
za izlaske, modu, kuna pak imaju.
Ako njima novac nekad posudimo
nikada te pare više ne vidimo.

Dug se zaboravlja, a i hvale nema
tek ostaje samo tužna uspomena.
Ako više njima mi ne posudimo
tvrde oni tada da ih ne volimo.

Takva nam je naša životna sudbina
što nam kroji svima, lijepa domovina.

Godine prolaze i život nam kradu
vodimo se još na „privremenom radu".
Mnogi naši momci Njemice ženili
običaje naše oni zapustili.

Jer Njemice, kažu, u seksu su žešće
pa se Hrvatima vode ljubav češće.
A rad prekovremen ona ne poznaje
ne vodi ni sama domaćinstvo svoje.

Gotovo svi Nijemci cijeli vijek šuftaju
te za uživanje vremena nemaju.
Od njih svaki narod može naučiti
novac svoj štedjeti, marljivo raditi.

Svaki dan im stoje na stolu krupiri
bijeli luk ne vole, ko da su vampiri.
Meso bez začina, salata im slatka
umak ne osoljen, ne pečena patka.

Eintopf im je jelo što se srijedom jede
na slavljima mnogim u taj lonac glede.
Bratwurst bez bibera, pomfrit nesoljeni
kečap sa šećerom, Nijemci zadivljeni.

A posebno jelo Heringe i Roll mops
jedu oni često kad imaju „švips".
Pobjegla bih kući kada vidim ovo
i tu hranu probam, pa sve je bljutavo.

Svako jelo njima uvijek prija perfekt
pa čak u kantini viču:"Es schmeckt, es schmeckt!"
Nijemci u svijetu šećera najviše
tridesetak kila po glavi potroše.

Šećernu sad bolest već mnogi imaju
inzulin sve češće trošiti moraju.
Neki i od nas je šećer već dobio,
jer se vijek njemačkom kuhinjom hranio.

Za kuhara kažu, treba se roditi
prave osjećaje za hranu imati.
Samo ljudi oni što su osjećajni
vole hranu, ljude, kuhari su sjani.

Zaključak je ovaj moram vam priznati
u Njemačkoj ljudi ne znaju kuhati.
Hranu za badava svu s tekom prožderu
jedu pa sve dotle, dok se ne useru.

Prijateljstvo s njima teško je voditi
i običaj njihov nama razumjeti.
U goste nam rado pak pozvani dođu,
a kad pozvat nas je, preko toga prođu.

Kad pak jednom ipak pozovu nas k sebi
kod njih se nikada mi najeli ne bi.
Jedno piće daju i slane štapiće
više tad ne nude nikakovo piće.

Takva nam je naša životna sudbina
što nam kroji svima, tuđina, tuđina.

Ipak i ti Nijemci sućuti imaju
u nuždi narodu vijek pomoć pružaju.
Vrijedni su nam bili, hrvatskome rodu
kada su Hrvatskoj priznali slobodu.

Zahvalni budimo tom germanskom rodu
za sva dobra i za priznatu slobodu.
Za radnike mnoge što su zaposlili
i za izbjeglice što su udomili.

Djeca naša koja rođena su tuđer
vratiti se neće, ostati će ovđer.
Morat će raditi što domaćin neće
sami u tuđini ostat će bez sreće.

Ovdje će nestati naši običaji
hrvatski će pričat samo u domaji.
Pod hrvatskim nebom sretniji bi bili
i ljepotu doma sretno uživali.

Vratite se mladi našoj domovini
kako bi izbjegli ovakvoj sudbini.
Kad nam snaga bude tjelesna pri kraju
vratit će se neki živi u domaju.

Da spokoja nađe umorno nam tijelo
kada završimo mi životno djelo.
Makar da nam kosti u miru počinu
i vijek zaborave, tuđinu, tuđinu.

Katica Kiš