Katica Kiš: Miro

Pred samu zoru, kad je sunce tek izvirilo iza oblaka, usnula je i sanjala ovakav san:
Ugledala je pokojnog nećaka Miru, koji je mlad nastradao u saobraćajnoj nesreći i ostavio suprugu Anđelku i dvoje maloljetne djece. On je prošao pokraj njenog prozora na kuhinjskoj strani kuće i pozvao ju:
„Strina, strina, Anđelka nije otišla na posao!"
Anđelka je bila medicinska sestra, koja je marljivo obavljala svoj posao i brinula se o svojoj djeci. Čuvši ove Mirine riječi, Ljubici se to učinilo kao poziv da nešto poduzme. No, još se nije bila posve probudila, kad je opet začula isti Mirin glas:
„Strina, strina, Anđelka nije otišla na posao!"
Ovaj uvjerljivi poziv ju je probudio, ali nikoga nije bilo. No, sjetila se jasno Mirinih riječi:
„Strina, strina, Anđelka nije otišla na posao!"
Ljubica se na brzinu obukla, zaogrnula ogrtač na sebe i brzo se uputila u susjednu kuću u kojoj je stanovala Anđelka s djecom. Pokucala je snažno na zatvoreni prozor spavaće sobe i povikala:
„Anđelka, Anđelka!"
Malo potom na prozoru se pokazalo pospano Anđelkino lice s razbarušenom kosom. Ljubica ju upita:
„Anđelka, zar ti još nisi otišla na posao?"
„A, joj, ja sam zaspala. Brzo ću se spremiti i polazim odmah. Hvala ti što si me probudila."
Sada je Ljubica znala da joj je u tome pomogao pokojni Miro s onoga svijeta.
Između neba i zemlje postoji uska povezanost, samo trebamo biti toga svjesni i vjerovati da i mrtvi mogu pomoći živima, a i da živi mogu svojim molitvama i žrtvama pomoći mrtvima, jer se nalaze pred Gospodinom koji je milosrdan, dobar, pun ljubavi i samilosti za potrebe svoje ljubljene djece. On želi da budu svi sretni i u ovozemljskom životu.