Blagdan svetog Antuna Padovanskog

sveti Ante, svetac, religija
S posebnom dragošću, prisnošću i odanošću vjernički puk danas svetkuje blagdan svetog Antuna Padovanskog, našem narodu jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti.

Vjerničko stado utječe se ovom pastiru molitvama i zavjetima; posebno mu se ufaju potlačeni i siromašni. Zaštitnik je i propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih, žetvi, konja, pošte, brodolomaca, Portugala i vjere u Presveti Sakrament. Naime, rođen je 1195. godine u Portugalu, a umro je 1231. u Arcelli. Koliko je samo puta svatko od nas zazvao ime svetog Ante za pomoć u traženju izgubljenih stvari... A, prva slika pri spomenu na ovog puku omiljenog sveca lik je sv. Antuna s malim Isusom na rukama. Pogled mu je blag, skrušen, umilan, a lice odiše svetošću, poniznošću i dubokom vjerom koju je širio do smrti. U svom nedugom životu sv. Antun, prvorođenac u lisabonskoj plemićkoj obitelji što mu daje ime Fernando i želi da postane vitez, odriče se lagodnog života u luksuznoj palači te izabire vjeru i siromaštvo. Za ovog sveca slovi: izvanredni učitelj evanđeoske istine i trajni posrednik svoje milosti.

Njegovi roditelji, Marija i Martin, bili su plemićke loze, bogobojazni kršćani koji više cijene krjepost nego plemstvo, a tu krjepost kao duševno plemstvo nastoje ucijepiti u srce i svome sinu pa se mladi Ferdinand u ranoj mladosti uči znanju i nabožnom životu u svećenika lisabonske crkve. Već u 15. odlučio je posvetiti se Bogu pa pristupa u samostan augustinaca kod Lisabona, odakle je na svoju zamolbu premješten u Koimbru, u samostan sv. Križa istih redovnika. Nakon osam godina zaređen je za svećenika. Životni put i vjera odvode ga u Afriku, u Maroko, a u međuvremenu postaje redovnik franjevac; iz poštovanja prema sv. Antunu Pustinjaku, uzima si ime Antun. Prema uzoru na sv. Antuna Pustinjaka, uz molitve je obavljao i pokornička djela. Želi otići k nevjernicima i naviještati im svetu vjeru. "Za tebe je tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega?!" govorio si je. Klečeći je molio svoje glavare da ga puste k Maurima u Afriku pa krajem 1220. dobiva dozvolu svoga provincijala. U Africi se i obrazovao, postavši jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe početkom 13. st. Tu žarko propovijeda, ali i obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se našao na obalama Sicilije. Još slab, uputi se u Asiz... Boležljiv je, tijelom slabašan, ali jak vjerom, duhom i molitvom, a snagom ga poglavito nadahnjuju razgovori s duhovnim ocem, sv. Franjom. Dolazi na glas, propovijeda..., jednom riječju životom svojim živi evanđelje. Sjeverna Italija i južna Francuska polje su svečeva djelovanja. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru...

Sv. Franjo umire 1226., a na općoj skupštini franjevaca 1227. s nakanom da se izabere novi glavar sv. Antun u 32. godini postaje provincijal proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji. I u tim krajevima žarko propovijeda, čini čudesa i proširuje red. U studenome 1230. vraća se iz Rima u svoj omiljeni grad Padovu da nastavi apostolski rad, no već 13. lipnja 1231. umire u Arcelli kod Padove, u skromnoj sobici koja je očuvana do danas... Imao je samo 36 godina. Prema njegovoj želji, pokopan je u padovanskoj crkvi sv. Marije Veće. Već u svibnju 1232. papa Grgur IX. uvrstio ga je u svece. Njemu na čast redovnici sv. Franje odmah su počeli pripreme oko gradnje crkve u Padovi, a dograđena je 1263. U travnju te godine je posvećena i u nju su prenesene moći sv. Antuna. Svjedočenja o njegovim čudesima su brojna odmah nakon njegove smrti.
Propovijeda ribama

Zapisano je: "Među onima koji su se protiv tadašnjeg krivovjerja borili propovijedanjem, učenošću i molitvom bio je i sv. Antun. Osobito je krivovjerje bilo rašireno u gradu Riminiju, a kada u nj pristupi sv. Antun, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk da ga ne sluša pa u prvo vrijeme kod njegovih propovijedi bijaše tek nekoliko žena i staraca, no svetac je propovijedao svom revnošću. Kada su to čuli odmetnici, odlučiše da ga pogube. Čuvši za to, sv. Antun povuče se u samoću, molio je i postio ne bi li Bog omekšao srca zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu te vikne ribama iz sveg glasa: 'Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji!' Mnoštvo se okupilo iz radoznalosti, ali i da se naruga tome, no netom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba dopliva k obali i uzdiže pokoji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Antuna..."