Pobjeći iz BiH najlakše je najmalobrojnijim Hrvatima

iseljavanje
Uz Njemačku, popularne su i druge zemlje, poput Švedske, Irske... i izvjesno je da BiH na godišnjoj razini izgubi na tisuće stanovnika. Podatci koliko su tražene vize normalnih zemalja otkrivaju samo djelić priče, piše dnevni list.ba.

Hrvati iz BiH, koji mahom imaju državljanstvo Hrvatske ne trebaju vizu. U rukama imaju putovnice i tako prednost pred ostalima, u rangu su Hrvata iz Hrvatske, i jedni i drugi državljani EU. Ne moraju mjesecima čekati na vizu kao njihovi sugrađani, nego kupiti kartu i u Njemačku. Vrijeme će pokazati, a već su i brojne naznake, da bi ta mogućnost mogla biti novi progon za najmalobrojniji Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.

Ako je Hrvatima najlakše pobjeći iz BiH, oni će najviše i bježati, a ako su oni najmalobrojniji narod u BiH dugoročno će nestati. Koliko je Hrvata uistinu ove godine pobjeglo iz Bosne i Hercegovine znati će se iza Nove godine. Naime, o Božiću svećenici blagoslivlju kuće i obilaze obitelji i njihova je statistika trenutačno najvjerodostojnija za pitanje odlaska Hrvata.

A ona je već prošle godine krenula silaznom putanjom i izvjesno je da će svećenici ponovno nailaziti na zaključana vrata. Nije stoga ni slučajno da nijedna konferencija biskupa ove godine nije prošla bez priče o odlasku. Podatci o malom broju upisanih prvašića ove godine također dosta govore.

Primjerice, ove godine u odnosu na 2013. u HNŽ-u je po hrvatskom planu i programu upisano 100 djece manje. U razgovorima običnih ljudi se sve češće čuje „Šta je ovo sve ode". A odlaziti smo počeli već lani. U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji u 2015. smo imali 89 manje krštenih nego umrlih, te 5434 vjernika manje. To je kao da si gumicom izbrisao dvadesetak sela ili pola jedne općine.

Zabilježeno je i manje sklopljenih brakova.

„Nerijetko se novac od "jabuke" iskoristi za odseljavanje", lijepo napisa jedan svećenik u crkvenom listu spomenutih biskupija. Hrvatska politika nema odgovora za ovakvo stanje, osim što ne vole da se o tome javno piše ili priča, jer se onda nameće pitanje njihove odgovornosti za besperspektivnost, nezaposlenost, zapošljavanje samo njihove rodbine.

Odlaze nam mahom mladi, tek vjenčani parovi, parovi čija djeca još nisu krenula u školu..., ostaju stari i djeca utjecajnih očeva, prislonjena na državne jasle. Kakvu li nam to budućnost donosi.