Martina Mlinarević Sopta: Nemoj da ti leđa izgore

Ali...ja ni ne znam ima li tamo gdje jesi sunca? I koliko peče. Dovraga, ni gdje je to gdje ti sad jesi? I jesi li uopće...Ili si kao i svi nakon ljubavi trajno unesrećeni ljudi, sa teškim tjelesnim ozljedama, samo hladan i napušten spomenik, nezanimljiv i turistima i lokalnim pijancima; tek prisutan na svijetu, čisto onako da se možeš upisati u postojanje, kao nekad kad bi legendarni profesor Pandža rastvorio dnevnik i prebirući nas očima pitao: „Koga jok?"

Tebe jok. Godinama te jok. Ostavio si nas blesave da složimo svoje živote najbolje što znamo, da zaboravimo jer nema razloga da se sjećamo, jer će proći i treba da prođe, da budemo sretni, da nađemo nekog tko nas voli i ne ostavlja, bla bla bla, sve te đuture patetične recepte i upute za dug i bezbrižan život, ko u emisiji „Pozdravi&želje" subotom na radiju. Lažem, ti si otišao bez ijedne riječi. Ali sve si ovako garant mislio dok si bježao.

I sad se sjećam onih stepenica pokraj Neretve uz koje si otrčao. Dvadeset i dvije. Tako piči samo Usain Bolt na speedu ili papak usran od ljubavi. Na prvoj se proklinjući što si dopustio da budeš slomljen, na zadnjoj se zaklinjući da ti nitko nikada više to neće uraditi. I Neretva je majkemi stala na tren. Zakočena, sama sobom potopljena od užasa. Ko da me u jednom momentu i zagrlila. Svejedno, nadam se da si dobro. Ne onako dobro kao oni koje si ostavio da bi bili dobro bez tebe. Ne dao Bog nikome te dobrosti. Nego baš...dobro. Sa širokim mirom između plućnih krila. Prostranstvom spokojne tišine. Bez praznine u koju se svakodnevno nadviruješ nadajući se da je manja nego jučer. Jesam li ti već rekla, ako je sunce stavi šešir, ma koliko ti glupa glava bila.

Ljeti se to bolje vidi. Ta rupa kroz čovjeka. Ne zbog skinute odjeće, nego valjda zbog te lažne, instant sreće "na moranje". Svuda naokolo - sunca, mora, šarenila, godišnjih odmora, klubova na otvorenom, napucanih žena, nabildanih frajera, pompoznih heštegova punih hepinesa, isforsiranog osjećaja nenadjebive razdraganosti, jer drugačiji ne smiješ biti, ni u ludilu. Imam tih nekoliko prokletstava, između ostalog ljudima uvijek gledam oči. Način na koji gledaju očima. Kako postoje u ovoj iskrivljenoj, modernoj Instagram stvarnosti. I kakvi li su zaista, ‪#‎kad‬/je/mrak i #kad/su/sami. Ima li ih ili ih jok, dok čekaju olovku profe Pandže da zabilježi njihovo bivstvovanje za povijest. Kako izdržavaju svoja čekanja. I kako pridržavaju glumljene maske sretnosti, ko puzzle ih svako jutro lijepeći na hladne spomenike od svojih duša. Da nitko ne vidi, da nitko ne nasluti, da se nikad više ono što ih boli ne ponovi.

Tužno je, znaš. Iza zidina su istine. Kolone onih koji žive bajkovito kao iz „Pozdrava i želja", baš onako kako im je poželjela osamdesetogodišnja tetka s artritisom i amidža iz Australije, a noću sami sjede na čatrnji. Pričaju s mrakom. Otvaraju kapiju. Ostavljaju vanjsko svjetlo. Prepunjavaju bateriju od mobitela. Neka, da se nađe. Protresu drugi jastuk pored sebe i pomaknu se ustranu, tek tako, da ima mjesta. Toliko onih kojima je jednom rečeno da budu sretni, a sva je njihova sreća s tim glasom otišla. Toliko onih koji su nekad pobjegli, utrkujući se sa sobom i rijekom i svemirom, a nikad ni milimetra nisu pomaknuli od onog od čega su bježali.

Nemoj, kažem ti, da ti leđa izgore. Znat ćeš kako je bilo na spaljenim poljima jednog sna, zauvijek opustošenim nakon tvog odlaska. Jer si eto mislio da je ljubav ono kad me čuvaš od sebe. Ni sva Neretva da se tada izlila u njih, glasnim hukom ondje ispod brane, vjeruj ne bi pomogla. Majmune.