Marin Topić: Hercegovina - kamene suze

Topić slika

Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!", napisao je Ivo Andrić u svom predgovoru za prvu knjigu Zuke Džumhura.

Marin Topić/pogled.ba

Ivo Andrić, genije nad genijima, jedino je htio Zuki Džumhuru napraviti predgovor, i to za prvu knjigu. Ovo je samo mali dio iz tog uvoda i ovo vrijedi sve pročitati.

Baš sam ovih dana uhvatio na BHT1 emisiju Hodoljublja, čiji je autor Zuko Džumhur koji je to maestralno radio. Emisija je snimana početkom 70-ih i u toj emisiji o Hercegovini došao je samo do Hutova. Meni se onda vratilo u glavu, pa evo cijeli život obećavam prijateljima u Ravnom kako ću doći i posjetiti taj dio Hercegovine, a nikako da odem, evo skoro 30 godina.
Pošto imam malu djecu, moram vidjeti gdje se mogu kupati, gdje je manja gužva na graničnom prijelazu, itd. Prijatelji mi govore idi preko Čepikuća i za sat i pol si iz Mostara u Slanom. I tako ja, Bogu hvala, odlučim krenuti i tri dana osjetiti miris autentične Hercegovine. Tzv. zapadna Hercegovina čiji je termin izmislila velikosrpska politika iz Beograda dijeleći Hercegovinu na tzv. zapadnu i tzv. istočnu Hercegovinu, tako da nas Hrvate lakše podijeli i zavadi, potpuno se modernizirala, postala prebogata, više nema ni starih kuća, ni autentičnog hercegovačkog ambijenta.

I kućni prag može biti veći od planine

I opet, hvala Bogu, pa sam krenuo, tri dana sam bio u Zavali, koja se nalazi šest kilometara od Ravnog. Preko dana sam silazio na more na kupanje, a sve to je jedan izvanredan doživljaj. Posebno je lijepo spavati u Hercegovini, miriše sve, smilje, bosilje, kadulja, miriše božanska Hercegovina. Baš u tom Popovom polju sve je ostalo zamrznuto. Kako je Ivo Andrić govorio, tu su se tri velike civilizacije sudarile, islamska, pravoslavna i katolička, te se izmorile od ratovanja. Svatko je stao na svoje pozicije, a pragovi kuća sve veći i veći. I tu stoji Popovo polje, možda najljepše kraško polje u Europi koje bi svojim bogatstvom moglo hraniti ne samo Dubrovnik i cijelo Dubrovačko primorje, nego i cijelu južnu Italiju.

Zemlju obrađuju dosta na ovom dijelu koje pripada Hrvatima od Ravnog do Hutova, ali „nepoznati netko" uvijek pusti vodu pa sve to uništi. Puno je zla urađeno ljudima na tim prostorima, svaki svjetski rat je preko njih prošao, a najviše ih je biološki uništio onaj zlikovac Tito, što ga stalno spominjem i treba ga spominjati, dok napokon lustracija ne bude. Godine 1976. za vrijeme Tite neki mudrovi iz Beograda su ukinuli prugu na tim prostorima koju je napravila austrougarska i bila žila kucavica tzv. istočne Hercegovine. Oni govore da je to bilo zbog strateških razloga da se napravi pruga Beograd - Bar, koja nije ni sada rentabilna, i da se spoje dva oka u glavi Srbija i Crna Gora. Ja mislim da su to radili kako bi biološki oslabili Hrvate iz doline Neretve, jer uz prugu 70 posto stanovništva su činili Hrvati, a time bi oslabjelo zaleđe Dubrovnika i napokon bi i Ruđer Bošković, i Marin Getaldić i Ivan Gundulić postali Srbi, a ne hrvatski znanstvenici i pjesnici.

To je po meni bio plan pravljenja Velike Srbije, a nemaju ništa s tim ovi Srbi iz Popova polja, nalogodavci su igrali priču i zajebavali se u Beogradu, ako već tih dana nisu bili u Londonu. To se može vidjeti u samo jednom primjeru. Godine 1976., kada je ukinuta pruga, škola u Hutovu je imala 700 učenika, a sada ne znam ima li ijednog, u Ravnom je škola tada imala 400 učenika, a sada ima samo desetero. Ali ne da se taj narod. Oni su uvijek bili uz prugu i sav znoj ulagali u školovanje djece, tako da je puno doktora, profesora, vrhunskih intelektualaca iz tih krajeva. I svi se oni vraćaju rodnom kraju i pokušavaju pomoći njegovu razvoju. A kako su bistri, to ne trebam govoriti. Tu se 1711. godine rodio veliki Ruđer Bošković, a on je bio fizičar, matematičar, astrolog, geodet, isusovac, i bio je jedan od najznamenitijih ljudi u Europi 18. stoljeća. Pred školom u Ravnom napravljen mu je veličanstven spomenik, i ja u životu nisam vidio ljepši, radio ga je Ilija Skočibušić. Samo ima jedan nedostatak, jer nigdje ne piše Ruđer Bošković. Oko spomenika ima puno lopta, globusa, tako da je jedan veseli gost iz Srbije rekao: „A koji vam je, bre, ovo fudbaler?". Šalu na stranu, ali tu treba otići, to je autentična Hercegovina.

Tri turistička bisera na jednome mjestu

Ja sam odsjeo u motelu Zavala, gdje ima pet apartmana s krasnim osobljem i razboritim domaćinom Ivicom Vukićem. Oni su ili skromni, ili samozatajni, jer mislim da to sve zaslužuje puno bolju reklamu. Tu u krugu od 200 metara su tri veličanstvene turističke destinacije.

Prva je austrougarska željeznička postaja iz 1903. godine, koju su oni savršeno obnovili tako da bi i sad dobili građevinsku i upravnu dozvolu od prošlih, a i sadašnjih austrijskih vlasti u Beču. Stotinu metara s desne strane je jedan od najljepših prirodnih fenomena u ovom dijelu Europe, spilja Vjetrenica, mislim da je atraktivnija i bolja od Podstojne u Sloveniji. A 100 metara na lijevu stranu od motela Zavala je pravoslavni manastir iz 15. stoljeća, gdje žive kaluđeri, strogi pravoslavni red, i to je po meni isto svjetska atrakcija. Malo naših škola ima u svojim turističko-edukativnim programima posjet ovim destinacijama, pa sramota je i da sam ja tek u 57. godini prvi put tu bio. Mora se raditi na tome da se taj kraj oživi, a sve što je dosad urađeno, najzaslužniji su sami mještani. Put do Zavale, pa i put do Čepikuća, sve su praktički sami napravili. Ali što je, tu je. Nijedna ih država nije voljela, uvijek su bili na samom rubu, i puno se krasnih ljudi tu može upoznati, i treba doći najmanje deset dana. Tu također, kao i kod Hrvata u središnjoj Bosni, postoji problem mentalnog koda. Ako vide da si pravi prijatelj, ne daju ti otići, ne daju ti ništa platiti, još ti i daju za put, tako da te nekad i stid, ali takav je naš narod hrvatski. Možda se ne uklapamo u Europsku uniju i na njezinu smo rubu, ali dok smo takvi, i ostat ćemo.

Posjetio sam i franjevački samostan i crkvu svetog Jeronima u Slanom koja je sagrađena 1422. godine. Tu je i arheološki muzej i lapidarij koji sam već prije vidio. Ja sam se posebno radovao što ću vidjeti dragog prijatelja fra Ljudevita Lastu, župnika samostana u Slanom. I to mi je na sreću uspjelo, ali njega najbolje možeš vidjeti u radnoj opciji. Nosi tanjure, nosi kante, i govori: „Rođak, ja radim. Dvadeset troje braće se došlo ovdje odmoriti". I ja mu kažem: „Pa, rođak, ti nisi benediktinac, čija je parola ora et labora, ti si fratar, i to još hercegovački". „Rođak, a ja radim, mora se raditi", odgovori mi Lasta. Poljubio sam fra Lastu, koji je našao vremena i da nas lijepo ugosti. Pojeli smo njegove poznate lovačke šnicle i ja nisam ništa ukusnije u životu jeo, a jedna te drži cijeli dan, tako da sam se mogao ići kupati s djecom. Fra Lasta kuka kako mu slabo dolazimo mi iz Mostara i mislim da je sramota za mene, ali i sve nas kako slabo posjećujemo taj prelijepi dio Hercegovine i Dubrovačkog primorja, a i našeg legendarnog fra Ljudevita Lastu. Nadati se da će se i to promijeniti.

Ravno - grad na Gori

Idemo sada nešto reći o dvoje ljudi zbog kojih sam došao u Ravno. Imotski zovu grad na gori, a mi slobodno možemo reći da je i Ravno grad na gori. Ja kao umjetnik nisam ništa ljepše vidio, to je kao jedan mali Stradun u Dubrovniku, ali s razlikom da je na brdu. I na Stradunu dubrovačkom nema ni raštike, ni smilja, ni bosilja, a ni onih dobrodušnih domaćina iz Ravna. Arhitektura je autentična, doduše malo skromnija, ali veličanstvena i naša hercegovačka. Posjetio sam svoju susjedu iz Mostara, uglednu profesoricu i damu Maricu Bukvić, što mi je veoma drago, i to napokon nakon 30 godina koliko sam obećavao da doći u Ravno i vidjeti pogled s njezine terase na Popovo polje, što djeluje prelijepo i nestvarno. Normalno, popije se orahnjača na dvoru ili terasi s prekrasnim pogledom i nevjerojatnim mirisima Hercegovine.

Ja Maricu pitam kao profesoricu hrvatskog, kao što uvijek činim kada nešto ne znam. Kako se kaže za čovjeka iz Ravnog, a ona kaže: „Nije Ravnjak, nego Ravnjanin, a djevojka je Ravnjanka." Nažalost, tu nije bila najvrjednija Ravnjanka legendarna Stana Burić koja je softver Ravnog i cijelog tog kraja, ako Bog da, nju ću upoznati drugi put.

I poslije Marice, posjetio sam svog prijatelja, a njezina rođaka dr. Juru Burića, poznatijeg hrvatskoj javnosti kao župana Dubrovačko-neretvanske županije u najgore vrijeme za Dubrovnik, Hercegovinu i Hrvatsku. Mi smo zadnju kavu pili na Stradunu u kolovozu 1991. godine i pričali kakvo nas sve zlo očekuje i eto hvala Bogu preživjeli smo i obranili što smo mogli. Kaže moja supruga Jelena, ti s njim nastavljaš razgovarati kao da ste svaki dan zajedno, a upravo sam takav isti doživljaj imao kada sam se nakon 25 godina susreo s fra Jozom Zovkom. Isto smo nastavili pričati kao da svaki dan pijemo kavu. A to se događa s ljudima s kojima imaš iste svjetonazore. Jednostavno, vjera u Boga i u domovinu Hrvatsku. Meni je i Juri i fra Jozi Bog na prvome mjestu i hrvatski narod i naša domovina. I to je doživljaj razgovarati s dr. Jurom Burićem i o njemu se mogu napraviti knjige i knjige. Za večer i jutro razgovora s njim, puno sam novih i prelijepih stvari saznao. Sada je u mirovini, bavi se ovim likerima, melemima, mazama, a sve od hercegovačkog bilja. Cijela je kuća samo osušeno smilje, bosilje, gospina trava, kadulja, i proizvodi koji se naprave od toga, apsolutno sve liječi. Bog nam je sve dao, samo smo mi u svađi s Bogom, sve je to nama oko kuće i samo uberi i pravilno posloži. Najmanje smo pričali o politici, a najviše o Bogu, travama i što me još iznenadilo, on je postao vrstan pjesnik i njegove dječje pjesme su svjetski nivo, isto kao i njegova sugrađanina Luke Paljetka. Kada mi je pročitao pjesmu iz 2011. godine o Hercegovini, ja ništa ljepše nisam čuo i zato je moram objaviti, i to se mora čuti. Kada bi opisivao dr. Juru Burića, to je isti slučaj kao i s Ruđerom Boškovićem, je li Jure doktor, političar, znanstvenik, ja ću samo reći da je Jure Burić pravi Ravnjanin, moj dragi prijatelj. Njegova je obitelj stara u Ravnom i vodi podrijetlo iz Koteza, hrvatskog mjesta u Popovu polju.

Drago mi je da sam bio u Ravnom, i molim dragog Boga da što češće budem u Ravnom i da osjetim taj veličanstveni miris autohtone autentične Hercegovine, najljepše zemlje u svemiru.

HERCEGOVINA-KAMENE SUZE
Kameni krov
kameni pod postelja
kamena jastuk od kamena
kamena čaša
kamena zdjela
od kamena tijela
kameni put....
sve kamen ljut!
Srce k'o stijena
i nema mijena!
Domovina
želja
ljubav
i bit
pa bio gladan
il' bio sit.
Kameni grob
što tvoju kob
prekriva
brani.
Čovječe stani!
Tko mi to uze
moje ga
čekaju
kamene suze.

Ravno, 5. srpnja 2011.
dr. Jure Burić