Tonino Picula: Sva pitanja u BiH su ozbiljno otvorena, uključujući i hrvatsko

picula

A žele vidjeti funkcionalnu, višenaci­onalnu demokratsku zajednicu koja poštuje prava svojih građana, indivi­dualna i kolektivna, i koja može pros­perirati svojim gospodarstvom. Sada su gotovo sva pitanja u BiH ozbiljno otvorena, uključujući i hrvatsko. Ne­ki analitičari idu tako daleko da tvrde kako se baš u njemu najjasnije zrcale strukturne slabosti današnje BiH." - kaže u intervju za Večernji List, eurozastupnik Tonino Picula.

Precjenjujemo li važnost konferen­cije o Zapadnom Balkanu održane u Berlinu?

Ona predstavlja važan signal premda je neki komentatori pomalo ironično nazivaju Berlinskim kongresom. Taj je ostao u povijesti zapisan kao događaj koji je utjecao na stvaranje balkanskih država u drugoj polovici 19. stoljeća s ozbiljnim posljedicama na povijest Europe u 20. stoljeću. Oni koji nisu ci­nični konferenciju u Berlinu povezuju s mogućnošću da se nadogradi agenda Solunskog summita EU iz 2003. kada je jasnije otvorena perspektiva član­stva zemljama Zapadnog Balkana. Sada se zaključilo da ovom, još uvijek nestabilnom području, treba dati novi stimulans, i to kroz konkretne projek­te. Riječ je o zemljama koje još pate od ozbiljnih demokratskih, gospodarskih, financijskih i socijalnih deficita, a same se sporo rješavaju balasta prošlosti. Čini se da 2014. ipak neće biti “prazna” godina zbog raznoraznih postizbornih uhodavanja, nego će se iskoristiti za konsolidaciju odnosa unutar Balkana ne bi li dobio realnu perspektivu po­stupne pune integracije u EU. Cijelu priču potaknuo je rat u Ukrajini jer je prokazao slabosti zajedničke europ­ske politike. Pokazalo se koliko je cijeli europski projekt ranjiv dođe li do ne­posrednog konflikta s nekim drugim stvarnim nositeljem političke moći, u ovom slučaju Putinovom Rusijom. Odjednom je prepoznato kako Balkan nije obično susjedstvo, već atrij EU, tj. prostor za polaganje alternativne in­frastrukturne i energetske politike.

Politička poruka inicijatorice konferencije, njemačke kancelarke Angele Merkel je prevladavanje ten­zija između zemalja regije. Koliko je realno da taj problem sanira Jadran­sko–jonska cesta?

Sjećam se 2000. godine kada sam su­potpisao osnivanje Jadransko–jonske inicijative kao regionalne ideje koja je trebala povezati cijeli bazen zemalja oko Jadransko – Jonskog mora. Te­žište je bilo na rješavanju konkretnih gospodarskih, infrastrukturnih, eko­loških, policijskih i ostalih tema kao uvoda za lakše rješavanje političkih kriza. Nakon 14 godina inicijativa dobiva zamah s dvije strane. S jedne je berlinski susret koji bi Jadransko– jonsku cestu trebao učiniti kralježni­com nekih novih odnosa EU prema nedovršenom prostoru integracije. Inicijativu artikulira Njemačka koja ima danas vodeću poziciju u Europi. S druge strane je predsjedanje Italije koja također ima vlastiti financijski i politički interes dati zamah toj inicija­tivi. Vidim mogući spoj interesa Rima i Berlina da se kvalitetnije poveže pro­stor u kojem živi 70 milijuna ljudi.

Koliko je ta cesta doista realna? Često se pokazalo da Hrvatska pro­pušta prilike za strateškim pozicioni­ ranjem na energetskoj ili infrastruk­turnoj karti?

Danas svaki optimizam dočekuje iz­vjesna skepsa jer se puno bučno na­javljivanih projekata nije ostvarilo. Međutim, ako ideja poput ove bude rasla na spoju više komplementarnih interesa, realna je mogućnost i njene realizacije. Ne zaboravimo da su se preko infrastrukture gradila svjetska carstva i druge uspješne političke za­jednice. Stoga nije čudo da Barack Obama u kontekstu izlaska SAD-a iz krize govori o obnovi infrastukture. Procjenjujem da će ulaganja u energe­tiku i infrastrukturu izvlačiti Europu iz recesije koja traje već šestu godinu. Jadransko–jonska cesta ima perspek­tivu i dobro je da u njoj vide interes financije, gospodarstvo i politika.

Kako gledate na domaće polemi­ke u vezi s cestom koja bi iz Italije preko BiH, Crne Gore i Albanije išla prema Grčkoj, posebno paniku oko zaobilaženja Dubrovnika?

Po našem uvriježenom običaju, sublo­kalna politička mitologija kontaminira potrebu za ozbiljnom javnom raspra­vom. Kad slušam izjave pojednih po­litičara, zvuče kao da su sutra lokalni izbori, a ne kao da je riječ o projektu koji bi trebao izmijeniti profil ne sa­mo njihovog kraja, nego i znatno šireg prostora, i to u ne tako dalekoj buduć­nosti. Imam osjećaj da se o cesti raz­mišlja kao škarama kojima će se nešto odrezati, a ne kao projektu će dobro povezati Hrvatsku sa okruženjem.

Šef ste delegacije EU za odnose s BiH i Kosovom. Što vam je posao?

Veseli me što ću s ove pozicije biti u prilici dati osobni doprinos artikuli­ranju politike koja u ovome trenutku ima velikih problema s učinkovito­šću. Neovisno je li riječ o zemljama s aspiracijama da budu članice EU ili o samoj Uniji koja već dulje oklijeva ka­da govori o novom proširenju. Zenit proširenja je prošao 2004. i svako iduće će trebati jako dobro pripremiti. Zbog “fronta odbijanja” čak se razmišljalo o ukidanju povjerenika za proširenje. Uostalom, rečeno je da za manda­ ta Komisije koja se upravo formira nitko neće biti pri­mljen. To ističe važnost mo­ga posla i onih ljudi koji će se ubuduće baviti proširenjem.

Za Hrvatsku su iznimno važ­ni odnosi s BiH koja je ostala u sjeni vlastite sjene. Stekao se opći dojam da političari u BiH, i to raznih opcija, nisu zaintere­sirani za proeuropski iskorak od evidentnih daytonskih ograničenja. Ne prema nekom Daytonu II. nego prema suvisloj i funkcionalnoj držav­noj zajednici. Takvim iskorakom bi im se isušila močvara u kojoj dobro egzi­stiraju. A bez njega izbori u BiH neće biti ništa drugo nego nova prilika da se iznova recikliraju sa slabostima koje je Dayton proizveo u 20 godina. Svoju dužnost vidim kao politički medij koji će imati mandat da razgovara, ali i nu­di prijedloge i rješenja. Koliko ću u to­me uspjeti ovisiti o spremnosti izbor­nih pobjednika u BiH, ali i institucija EU da napuste daytonsku ortodoksiju i nadograde sustav.

Temu BiH bi podijelila na dva pita­nja: njena funkcionalnost kao drža­ve, te status Hrvata unutar nje.

Vratimo to na jedno pitanje jer ne ide jedno bez drugog. Bez adekvatno rije­šenog položaja Hrvata u BiH ne mo­žemo ozbiljno razgovarati o BiH kao zemlji koju bi svi željeli vidjeti u EU. A žele vidjeti funkcionalnu, višenaci­onalnu demokratsku zajednicu koja poštuje prava svojih građana, indivi­dualna i kolektivna, i koja može pros­perirati svojim gospodarstvom. Sada su gotovo sva pitanja u BiH ozbiljno otvorena, uključujući i hrvatsko. Ne­ki analitičari idu tako daleko da tvrde kako se baš u njemu najjasnije zrcale strukturne slabosti današnje BiH.

Je li tome tako?

Jest. U posljednje vrijeme ta se situa­cija pokušava riješiti unutar Daytona. Prešutno je prihvaćeno da ne može je­dan narod drugome birati političkog predstavnika na razini države. Ali taj se problem ne može rješavati “pro­svjetljenjem” političkih opcija nego preciznim ustavnim jamstvima i za­konskim normama.

Što je rješenje za BiH? Sami ste rekli da nema Daytona II.

Daytonski sporazum je bio dobar do­kument o prekidu oružanog sukoba, ali ne može biti fundament za izgrad­nju države koja mora pomiriti brojne suprotnosti. Imam nekoliko prijed­loga, ali se u ovom trenutku, zbog svoje pozicije, moram kloniti određi­vanja prema konkretnim rješenjima. Uglavnom, treba naći mehanizme za osiguranje jednakopravnosti, kako na središnjem državnom, tako i na osta­lim razinama vlasti. Valja kvalitetno promijeniti izborni zakon, riješiti pro­blem Mostara, te svakako osloboditi BiH korupcije i nedjelotvorne javne uprave.

Mogu li išta promijeniti predstojeći opći izbori u BiH?

Kada bi sami izbori bili rješenje za na­rasle konfrotacije i zaostale probleme, onda bi BiH bila jedna od najdemo­kratskijih država na svijetu jer se izbo­ri na najrazličitijim razinama redovno i korektno održavaju. Međutim, umje­sto da donesu nešto novo, izbori samo cementiraju stanje kojim su građani sve nezadovoljniji. Čini se da ni ovi idu­ći neće donijeti radikalno drugačiju političku sliku jer na izborim listićima ne vidim neke nove lidere sa svježim idejama i masovnom podrškom. Ali moguće je da će se zbog zaštite vlasti­te političke opstojnosti neki od lidera lakše dogovarati, odnosno teže izbje­gavati konfrontaciju s problemima i fingirati rješenja.

Je li premijer Zoran Milanović do­bro odreagirao kada su bili nemiri u BiH?

Da. Otišao je tamo gdje je trebalo po­slati poruku da Hrvatska podržava BiH, njen europski put, odnosno da nije za promjenu odnosa u toj napaće­noj zemlji na stihijski način koji može donijeti samo veće zlo.

Neki su mu zamjerali što je otišao u Mostar.

Njegova riječ je objektivno u Mostaru imala najveću političku težinu.

Znači li to da ste zadovoljni politi­kom koju ova vlada vodi prema BiH?

Hrvatska je u prošlosti često griješila prema BiH. Politika koja je podržavala separaciju dijelova BiH nije doživjela uspjeh, nego je izazvala vrlo ozbiljne i štetne posljedice. Onda smo imali fazu nekritičkog podržavanja struktura u BiH koje su navodno jamčile jedinstvo zemlje, ali to se također pokazalo kao politika koja konzervira sve tvorničke greške daytonskog sustava. Naravno, bilo je i svijetlih trenutaka, od potica­nja Hrvata u BiH da se na referendu­mu izjasne za BiH kao samostalnu i suverenu državu, primanja velikog broja izbjeglica i predanog pomaga­nja BiH da savlada euro-agendu. Ova Vlada je prva hrvatska Vlada koja artikulira politiku prema susjedima u kontekstu članstva u EU. U mojim kontaktima s dužnosnicima iz regije uglavnom se svi pozitivno izjašnjavaju o podršci Zagreba.