Nino Raspudić: Stare igre i nakon novih izbora

Trenutno se odvija faza složenog sustava blefiranja u kojoj svatko lovi bolju završnu poziciju. Koji su ciljevi glavnih političkih aktera?

SDA i DF kao glavni zajednički cilj imaju slabljenje pozicije Milorada Dodika. Nude stoga koaliciju SDS-u i partnerima koji su relativni gubitnici u RS. Da bi formirali kakvu-takvu održivu vlast potreban im je i HDZ s kojim je SDA u startu prekršila ranije dogovoreno partnerstvo. SDA je bez hrvatskih "partnera" prvo sjela s DF-om i Savezom za promjene i dogovorila programska načela, a onda "partnere" naknadno pozivaju u već sklopljenu priču. Kako to da su se preko noći SDA, SDS i naivnije krilo SDP-a, danas pod imenom DF, odjednom obratili i žive za "programska načela", a ne za puki dolazak na vlast? Popis lijepih želja oko kojeg su se složili izgleda dobro, ali upitno je kako misle provesti ta programska načela kad za njihovu primjenu nemaju kapaciteta bez HDZ-a i SNSD-a, pogotovo ako Dodik formira vlast u RS, što je vrlo izgledno?

Bez dovoljno široke koalicije nema stabilne vlasti koja može provesti reforme. Dakle, da im je doista bilo stalo do provođenja programskih načela tražili bi u startu što šire partnerstvo. Hoće li ovom fintom doista uspjeti oslabiti Dodika? Moguće, ako ova neočekivana slamka spasa za SDS i partnere bude utjecala na eventualne transfere u Skupštini RS, pa dovede do toga da SDS-ova koalicija uz neke prebjege postigne skupštinsku većinu i formira Vladu RS. Dodik bi u tom slučaju ostao izoliran na poziciji predsjednika RS. U idealnoj bošnjačkoj političkoj fantaziji, u tom scenariju se vremenom urušava Dodikova stranka i utjecaj i do sljedećih izbora on postaje irelevantan. I što onda dobivaju? Hoće li SDS, stranka koju je osnovao Radovan Karadžić, rasformirati RS? Odreći se dijela ovlasti za račun središnje vlasti? Naravno, u tom smislu neće se za unitaristički koncept postići ništa, kao što se nije dogodilo ništa ni u, već davnoj, prošlosti kad je svrgnut SDS i instaliran Dodik, kao nova snaga u koju su tada polagali nade.

Vjerojatnija je situacija da će Dodik ipak imati većinu i formirati Vladu RS. U tom slučaju ostaju dvije solucije. Jedna je da SDS nastavi ovu igru i ostane jedini srpski partner u budućem Vijeću ministara. Uslijedile bi opstrukcije reformi na razini Skupštine, Vlade i predsjednika RS i u klubovima naroda, a BiH bi ostala u statusu quo, točnije u sadašnjem poluraspadnutom stanju. SDS bi takvom odlukom sebi dugoročno učinio veliku štetu, jer bi kao Izetbegovićeve marionete izgubili politički kapital za sljedeće izbore, a uz izgledne opstrukcije vlast u kojoj bi sudjelovali ne bi imala nikakve pozitivne rezultate.

Druga moguća opcija u slučaju da Dodik formira vlast u RS je da se SDS povuče iz ove igre na razini države. Ova opcija se čini vjerojatnijom, jer nisu politički naivni i nesvjesni posljedica prethodne varijante. Tada bi SNSD sudjelovao i u formiranju državne vlasti.

Ako je deklarirani interes SDA za stabilnom državom i europskim reformskim putem iskren, onda je najbolja varijanta da u vlast uđe i SNSD i SDS, što bi dalo stabilnu državnu vlast. Nema teorijske solucije koja bi u ovom kontekstu vodila prema slabljenju RS, već je izbor samo između održivog i krhkog Vijeća ministara.

Odnos bošnjačke vrhuške prema HDZ-u ponavlja platformaški obrazac. Oni su dogovorili koaliciju s relativnim gubitnicima iz RS, pa velikodušno nude apsolutnim pobjednicima među Hrvatima hrvatska ministarska mjesta. Čovićeva pregovaračka pozicija je, od svih ključnih aktera, trenutno najkomotnija, ali su i očekivanja baze od njega najveća. Najbolje bi bilo da prihvati novu diskurzivnu igru o programskim načelima i produbi je, u smislu da kaže: OK, vjerujemo da su se SDA - DF - Savez za promjene prosvijetlili i da ih od sada vode samo programska načela na putu za EU. Prihvaćamo koaliciju uz dograđivanje predloženih načela još nekim neupitnim europskim vrijednostima. Kanal na hrvatskom jeziku i načela o promjeni izbornog sustava koja bi ubuduće onemogućila preglasavanje malobrojnijeg naroda je minimum kojeg treba tražiti, kao uvjet pristupanju novoj koaliciji, i koji se može argumentirati europskim vrijednostima. Njemačka zajednica u Belgiji, gdje čine manje od 1% stanovništva, ima prava koja traže Hrvati u BiH, u kojoj su formalno konstitutivan narod, od kanala na javnom RTV servisu pa nadalje. Većina Hrvata u BiH ne plaća pretplatu, niti kao glavni medijski izvor ima javni BiH RTV servis.

Umjesto toga, gledaju HTV i brinu brigu oko pljuska u Šibeniku ili festivala u Čakovcu. Kad bi imali svoj kanal kojeg bi sami financirali pretplatom logično bi se više okrenuli prema BiH. Stoga je bilo potpuno iracionalno dosadašnje protivljenje bošnjačke vrhuške javnom kanalu na hrvatskom jeziku, a njegovo formiranje bi moglo biti prvi znak promjene stare paradigme. Budući da se SDA slaže kako nije u redu ono što se Hrvatima radilo u slučaju "Komšić" (sad kad je završilo osam godina tog sramnog fenomena može se postaviti pitanje kakve su koristi Bošnjaci imali od tog nametanja, osim što su frustrirali Hrvate i jačali im separatističke težnje) nema razloga da se ne promijeni izborni zakon i spriječi i teorijski neko buduće nametanje. Postoje različiti modeli, od elektorskog raspoređivanja mandata preko županija, preko stvaranja dvije izborne jedinice u Federaciji, pa sve do neteritorijalnih jedinica u kojima bi se birači unaprijed odlučili za koju izbornu jedinicu žele glasovati. Samo je pitanje dobre volje da se riješi ta anomalija od koje Bošnjaci ionako nisu imali nikakve političke koristi. Hrvati u BiH će u tom smislu svakako tražiti potporu Hrvatske, posebno preko njenih zastupnika u europskom parlamentu. To je minimum ispod kojeg Čović ne bi trebalo da pristane na nešto što se nudi kao koalicija proistekla iz programskih načela s europskim aspiracijama.

Usred ove postizborne atmosfere BiH se otvorila neslućena mogućnost da krene putem pridruživanja EU unatoč neimplementiranju presude "Sejdić i Finci", što joj je ranije bilo cinično nametnuto kao uvjet za stjecanje statusa zemlje kandidata. Njemačko-britanska inicijativa o olakšanom pristupnom putu došla je kao rezultat vanjskog spleta okolnosti. Želi se spriječiti jači ruski utjecaj u BiH pa sad odjednom eurointegracija može ići brže i lakše i bez uvjeta "Sejdić i Finci". Na sličan način se ranije ubrzano i uz lakše uvjete primilo Bugarsku i Rumunjsku. Prilika se ukazala i treba je iskoristiti. Ako se dosta želi krenuti prema EU potrebna je stabilna vlada, dakle što šira koalicija koja se neće raspasti na prvim težim reformama. To znači da bi u njoj trebali biti ne samo SNSD i SDS, već i SBB, bilo da izravno sudjeluju u vlasti, bilo da se suglase s programskim načelima koja će vlast pokušati provesti, te da ih, ako i ostanu u oporbi, neće opstruirati. Sve drugo, uključujući i postojeće krnje koalicijske igrice, znači kockanje s prilikom za europski put koja se vjerojatno više neće ukazati.

Nino Raspudić/Nezavisne.com