Martina Mlinarević Sopta: Sjećanje na fra Ivicu

Došli bi oni tu večer, ali pao je snijeg u Livnu. I ne samo snijeg, bila je oluja, i vijavica, i vjetar. Mogla sam mu pružiti ruku, vidjeti one oči s Ramskim jezerom u svakoj zjenici, ali nisam i nikad neću. Nema veze, kažem Josipu, i može, poslat ću knjige svakako. Za dvoje njemu dragih ljudi. Josip je svećenik iz Livna i moj divan prijatelj. Znamo se kroz priče koje smo pročitali i odživjeli, pjesme koje smo odlušali, snove koje smo ili ćemo tek odsanjati, svatko na svojoj strani, pridržavajući - ja južni ćošak kamenjarske Hercegovine; i on sjeverni, ondje gdje se na rubu hladnoće nedjeljivim rajfešlusom spaja s Bosnom. Jednu od knjiga namjenio je njemu, fra Ivici Baketariću, svom najboljem prijatelju, kolegi, suradniku, jaranu. Simpatično, potrefilo je Valentinovo, pa je i njegova posveta postala nezamijenjivi isječak mozaika kojeg baštine samo sretna i posebna prijateljstva. Ona koja ti automatski nacrtaju najtopliji osmijeh i u najgoroj vijavici.

Kad pišete knjigu, ne razmišljate da će netko možda umrijeti uz nju. Ne razmišljate o rukama koje će listati vaš život među prstima, ni ne sluteći da je njihov život tu još koji čas i gotovo. Takvi smo mi ljudi. O kraju nikad ne mislimo. Ili mislimo samo kratko. Obično nakon što netko nama blizak doživi svoj kraj. Pa obećamo sebi da ćemo otada drugačije, bolje, iskrenije, životnije, luđe, ne štedeći se, ne kalkulirajući. Da ćemo raditi što smo sanjali, govoriti sve čega smo se bojali, voljeti i gorjeti po srcu, a ne po propisu. Moš mislit. Fra Ivica je jednom rekao kako je nerazumno živjeti kao da nikad nećemo umrijeti. Previše uljuljani u pomisao da imamo još neke sate, i dane, i godine. Za život, za oprost, za ljubav, za sreću. Jer nemamo.

Fra Ivica je poginuo 1. rujna 2014. žureći jednom bolesniku pred kojim je bio njegov kraj, ni ne sluteći da je i on tu tek koji čas i gotovo. Fra Ivica je stariji od mene tek dvadeset dana. Bik po horoskopu, ljudina u životu. Znaš, nije lako biti rođen u proljeće. Život na tebe nakalemi stotine raznih osjetila da bi disao svijet ispravno. U bojama, u ljepoti, u punini. Obično ti nadoda i more emocija, ponešto talenata i veliku ljubav za sve vrste umjetnosti. Fra Ivica je imao svega u izobilju, talenata pogotovo. Obnavljao je ruševine svakog onog života u čiji bi atrij kročio. Radio sa siromašnima, bolesnima, mladima. Davao sebe u svom pozivu gorljivo, davao čovjeka u sebi nesebično. Kad ode takva osoba, kao da se odlomi strop koji te štitio od svega.

Došli bi oni tu večer na promociju moje knjige, ali pao je snijeg u Livnu. I ne samo snijeg, bila je oluja, i vijavica, i vjetar. Mogla sam mu pružiti ruku, vidjeti one oči s Ramskim jezerom u svakoj zjenici, ali nisam i nikad neću. Mladima s kojima je radio jedne prilike istaknuo je: "Nemojte da se 90 godina vašeg života svede na svega pet rečenica." Tražio je ispunjenost, a ne prazninu. Da ne budeš samo prolaznik u filmu kojeg režiraš. Da ne gledaš svoj život sa strane, kao na rendgenu. Nego da ga živiš i odživiš. Da slomiš svaku i najmanju kost od radosti, tuge, užitka, borbe, pomoći drugome. Da rendgen na kraju pokaže da si se ubio živeći. Svakim svojim atomom, kao da sutra ne postoji. On je proživio tek trideset i dvije. A ostavio je iza sebe milijune rečenica. Onih koje se mogu izreći. I onih koje se odšute uz suze, kao što to već danima radi moj Josip. Za svog najboljeg prijatelja. "Ja sam fratar od 150 kila koji cmizdri", napisat će mi. Smijem se, šakom stiskajući dušu u grlu. Jer on je čovjek sa 150 srca i jedno je upravo izgubio.

Vjerujem da knjige umiru skupa sa svojim vlasnicima. Možete vi njih nakon nečije smrti složiti na neko drugo mjesto, premjestiti u neke druge svjetove, ali bez onih ruku kojima su bile namjenjene, ti listovi više ne žive. Sretna sam jer je moj život nakratko živio s fra Ivicom. Kad je njegova soba otpečaćena, moja knjiga je bila prva knjiga tamo. Ležala je beživotno, ostavljeno, sama bez svog vlasnika, dok su on i onaj bolesnik kojem je jurio da mu srcem pomogne, skupa ležali u istoj mrtvačnici, isti dan. Zato ću ovu priču isprintati, od nje napraviti papirnati avion i baciti prema nebu. Da pročitaš, Umjetniče. Tu na nebu čije si boje uvijek slikao oduševljen, ni ne sluteći da ćeš uskoro biti ukras svakog njegovog sutona.

Piše: Martina Mlinarević Sopta