Marina Radoš: Kako će za voljenje biti kasno?

Marina Radoš, jelka, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, riječnik, duvno, Marina Radoš, Marina Radoš, vukovi, Marina Radoš, Marina Radoš, Valentinovo, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Uskrs, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, HŠK Zrinjski, Marina Radoš, mama, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Mostar, Marina Radoš, jesen, Marina Radoš, Marina Radoš, Dunja, Marina Radoš, Marina Radoš, žensko, Marina Radoš, Marina Radoš, pušenje, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, zagrljaj, Marina Radoš, žene, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Valentinovo, Marina Radoš, žena, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš
Jedno popodne dok smo Bovka i ja raspravljale o mojim jedinicama u radnju je ušao dedo, promijeniti pantent na hlačama.
Bio je jedan od onih dobrih djedova kojih ti bude žao bez razloga jer imaju vlažne pseće oči i ruke im drhte kada ti pružaju ceduljicu koju im trebaš pročitati.
Ja sam imala 15 godina, dedo otprilike 70.
''Izvinite gospođo, odakle ste vi, ako mogu pitat?''
Bovka mu je odgovorila.
''Imao sam ja curu ercegovku.''
Moje su se uši napele kao u mačke kada ugleda miša. Već su me tada počele zanimati velike priče malih ljudi koje bih kasnije nekada mogla pretvoriti u slova na papiru.
Njegova je se ruka tresla na kevi dok je pričao o njoj.
''Kako sam je volio. Kako sam ja nju volio...''
Bovka je iz pristojnosti upitala je li ona voljela njega.
''Ja mislim da je. Ali je ćaća udao dok sam ja bio u vojsci. Nije joj dao da me čeka više.''
Ruka na vrhu keve tresla se sve jače i jače.
''Kada je to bilo?'' - upitala sam ga.
''Eto računaj, sad mi je 72 a tada sam imao 19.''
53 godine. Dan te jebo 53 godine i on se nje još sjeća.
''Pa što je bilo dalje?''
''Već je bila rodila kad sam je naš'o. Nije ti to sine moj ko danas. Ja sam nju tražio skoro tri mjeseca, ja Duvnjak, ona Ercegovka, a udali je doli u Dalmaciju.''
''Pa jeste se vi oženili?'' - ubacih se opet, nadajući se da jest.
''Jesam. Nakon dvi - tri godine. Moja je stara umrla prošle godine. Imam petero dice i devetero unučadi.''
Meni je bilo 15 godina, a dobrom dedi 72. Tada sam pomislila da su 53 godine megalomanska vječnost. Da se za 53 godine samo posebni ljudi sjećaju te prve ljubavi. Mislila sam da te sve u životu prođe za dvije - tri godine i da život teče sporije što si stariji.
Hlače su gotove.
Drhtavom rukom ih uzima i pruža novac mojoj majci.
Samo je 15-godišnje dijete moglo upitati: ''Pa volite li vi nju još?'', jer je to pitanje zabranjeno, neukusno i besmisleno postaviti 53 godine kasnije.
''Pa volite li vi nju još?''
Stavio je ostatak novca u džep i krenuo prema vratima. Ruka na vrhu keve se tresla kao da će eksplodirati.
''Volim. Isto ko i tada. Isto ko i tada''

Automobil. Noć. Gledam se u ogledalo iznad suvozačevog sjedišta i popravljam šminku. Nismo se poljubili. Ja imam 24 godine, a on je blizu 30. A meni smo nekako isti kao kada je meni bilo 15, a njemu koja godina više.
Nitko nam nikada nije ništa zabranio. A kasno je i nama.
''Kasno je, jebote, kasno je. Al volim te isto ko i tada.''
''Ne pričaj gluposti. Koliko je godina prošlo, ne možeš me voljeti. Javi se ponekad. Laku noć.''

Postoje među nama idioti. Pregenijalni idioti koji se u jednom dobu života pronađu i zavole idiotluk ovog drugog.
Takvi se idioti vole čitav život, a nikad nisu zajedno.
Takvi idioti jedno o drugom ne pričaju nikome svome. Takvi idioti spomenu jedno drugo nepoznatoj krojačici u Duvnu, suputniku u vlaku Mostar - Sarajevo, ili jedno o drugom pišu pjesme i knjige.
53 godine ne zaborave jedno drugo.

Volim i ja tebe. I nije kasno. Kako će za voljenje biti kasno?
Kasno može biti za veze, brak, djecu, poljupce, zagrljaje i sve ono ostalo što radimo s ovim drugima.
A voljeti se možemo naredne 53 godine da se ne vidimo više nikad.
Da se samo spomenemo nepoznatoj krojačici u Duvnu, i njezinoj kćerci, koja misli da život teče lagano i da sve u životu jednog dana prođe.