Jure Zovko: Treba li Hrvatskoj njezina kultura?

U Hrvatskoj, nažalost, nije bilo lustracije u politici, a u akademskom i kulturnom životu nastavili su »vedriti i oblačiti« moćnici i privilegirane osobe iz totalitarističkoga razdoblja prije uspostave demokracije.

Uvijek s posebnom tugom u srcu naglašavam da živimo u doba najveće recesije duha od neolitika. Gospodarsku recesiju svi osjećamo na vlastitoj koži, kulturnu recesiju gotovo da i ne zamjećujemo. Jedno od temeljnih obilježja suvremenoga medijalnog društva jest da kultura i civilizacija ne mogu više pratiti znanstveno-tehnološki napredak čovječanstva. Kultura sve više ostaje na marginama društva, u muzejima, kazalištima, koncertnim dvoranama i časopisima za kulturu, dok udarne stranice u medijima pokrivaju duhom isprazni, bezidejni političari i njihovi skandali, needucirani tajkuni i njihove afere, kao i brojne osobe s estradne scene koje se ne mogu pohvaliti visokim koeficijentom inteligencije. Kant je svojedobno upozorio da će tehnički napredak, doduše, pridonijeti ugodnijem i lagodnijem načinu življenja, ali čovjek, kao biće koje stvara kulturu, neće biti nimalo oplemenjen niti kultiviran ovim tehničkim ili gospodarskim razvojem, posebice ne u pogledu moralnosti koja primarno spada u kulturu. Analiziramo li komunikaciju preko Facebooka, postaje nam jasno da naš jezik sve više podsjeća na pećinskoga čovjeka iz Altamire. Palčevi, smajlići, lajkovi, samo su potvrda univerzalne simplifikacije koja nas prati na svakom koraku. Riječ je o novom segmentu medijalne subkulture koja postaje dominantnom odrednicom institucionalnoga života.

Sve češći skandalozne priče o inovativnim modelima elitne prostitucije zamjenjuju po tiskovinama i portalima ozbiljnije sadržaje o kulturi. To nas ne treba iznenaditi imamo li u vidu činjenicu da su u proteklih desetak godina naši mediji najviše prostora posvećivali umišljenim starletama, polupismenim manekenkama i estradnim zvijezdama bez glazbenog sluha, koje zapravo ne posjeduju nikakvo drugo umijeće osim pokazivanja svoje tjelesne obdarenosti. Čak su se etablirani sajmovi knjiga, koji bi trebali biti moderni hramovi kulture, odvijali u znaku publikacija, nastupa i pseudoperformansa spomenutih samozvanih manekenki i starleta. Da bi sve te novokomponirane genijalke mogle živjeti na visokoj nozi, potrebno je pronaći neki izvor financiranja u državi sa zastrašujućim porastom nezaposlenosti, gdje posao mogu pronaći jedino konobarice, kamiondžije, kolporteri i kriptokriminalci. Elitne eskort dame postale su uobičajene pratilje sposobnih i uglednih poduzetnika koji umjesto da otvaraju radna mjesta rasipno troše novac na luksuzan način života. Neukim biznismenima, arogantnim direktorima državnih tvrtki i bivšim sportašima pridružili su se promoćudni političari s uvjerenjem da je od univerzalnoga političkog kupleraja ipak isplativije i unosnije druženje s etabliranim eskort damama.

Neki ugledni kulturolozi i antropolozi, kao primjerice Claude Lévi-Strauss, Jean-François Lyotard, Alain de Benoist smatraju da su suvremenoj krizi kulture dobrano pridonijele proklamacije apstraktnih ljudskih prava jer ne uzimaju u obzir postojeći pluralizam kulturnih različitosti. Iza proklamacije ljudskih prava pristaše postmodernizma vide zapadnjački kulturni imperijalizam i totalitarističko nametanje vlastitih stavova i gledišta drugim narodima. Znakovito je da Europska unija u pogledu koncepta kulturne politike zagovara i promiče kulturni pluralizam različitosti što otvara mogućnost Hrvatskoj kao novoj članici EU da uspješno prezentira europskoj javnosti najznačajnije segmente hrvatske kulture. Da bi se tako nešto ostvarilo, potrebno je definirati ono što bi predstavljalo mainstream hrvatske kulture. Nažalost, dosadašnja praksa nije išla u tome smjeru jer su neki od ministara, kao primjerice Antun Vujić, Božo Biškupić i Andrea Zlatar Violić izrijekom rekli da ne će financirati mainstream hrvatske kulture nego njezine subkulture.

Preduvjet za pomak u vođenju prudentne politike kulture bio bi u pokušaju da se definiraju glavne kulturne odrednice i zacrta strateška financijska potpora kulturi. Jedan od najvećih problema kulturnoga razvoja u Republici Hrvatskoj jest da se nije uspjela osloboditi balasta boljševičkoga realnog socijalizma i komunističke indoktrinacije. U Hrvatskoj, nažalost, nije bilo lustracije u politici, a u akademskom i kulturnom životu nastavili su »vedriti i oblačiti« moćnici i privilegirane osobe iz totalitarističkoga razdoblja prije uspostave demokracije. Ni dvadeset godina nakon demokratskih promjena nije uvedena praksa da se političari i dužnosnici eksplicitno distanciraju od komunističkoga boljševizma kao »druge faze antifašizma« odnosno da iskažu svoju "confessio" prema kulturnom identitetu.

Umjesto poticanja na proučavanje i kreiranje vlastite kulture i kulturnoga identiteta u Hrvatskoj se poslije 2000. godine ponovno krenulo s politiziranjem kulture i promicanjem svijesti o vlastitoj krivnji i zločinu tijekom Domovinskoga rata. Tako se kulturna politika ponovno vratila starim tekovinama poslije 1945. kada je u kontekstu forsiranja bratstva i jedinstva umjetničko stvaralaštvo imalo za svrhu izazvati i osjećaj popularne društvene katarze. Nitko razborit ne osporava potrebu za katarzom kod svake nacije koja je u svojoj povijesti počinila zločine, pogotovo one većih razmjera. No, ako ta priča zadobiva mitološka obilježja koja postaju dio kulturne politike, onda se čak i kod prosječnoga građanina javlja stanovita averzija prema diktaturi kulture u kojoj je primarna svrha stvarati nove pseudokatarze i produbljivati svijest o kolektivnoj krivnji, kao što je bio slučaj s kulturno-umjetničkim stvaralaštvom u Republici Hrvatskoj u trećem tisućljeću.

Izbor Josipa Broza Tita za najpoznatijega Hrvata, koliko god on proveden pod sumnjivim okolnostima i po diktatu vladajućih medija mogula Ninoslava Pavića, predstavlja neobjašnjiv korak unazad u pogledu demokratskoga sazrijevanja i kulturno-kritičkoga vrjednovanja jednog drugog segmenta vlastite boljševičke prošlosti. Ovaj izbor je neobjašnjiv i zbog toga što se Drug Tito veoma rijetko ili gotovo nikada nije izjašnjavao Hrvatom nego je primarno isticao svoje Jugoslavenstvo i izgrađivao Jugoslaviju kao državu u kojoj bi i Hrvati kao narod trebali ostvariti svoj kulturni i nacionalni identitet. Tim više što su najpopularnijeg Hrvata eksperti za počinjene zločine uvrstili među deset najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća. Tito i titoističke strukture odgovorni su za sustavnu i radikalnu ideologizaciju humanističkih znanosti. Komunisti su se tijekom 35-godišnje diktature potrudili uništiti sve klasične vrijednosti tradicije i podvrgnuti sustavnoj ideologizaciji humanističke znanosti. Nažalost o trošku poreznih obveznika i dalje su se kod nas na državnoj dalekovidnici nastavljali snimati dosadni serijali u kojima će na vidjelo izići nepoznate pikanterije iz života partijskoga satrapa po kojima je on također bio bonvivan, ženskar i pristaša buržoaske dekadencije.

Jedan od najpoznatijih njemačkih filozofa 20. stoljeća Hans-Georg Gadamer u svomu djelu »Istina i metoda« (1960) analizirao je posebnost i osjetljivost humanističkih znanosti i upozorio na opasnost da uvijek iznova budu podvrgnute pošasti ideologizacije. Upravo zato jer proučavaju ono čemu mi pripadamo, kulturu i kulturno-misaonu baštinu kao plod ostvarenja ljudskoga duha, humanističke su znanosti jako osjetljive na ideologizaciju i političku indoktrinaciju. Humanističke znanosti imaju za zadaću razumijevati, njegovati i dalje posredovati humane kulturne sadržaje. Proučavanjem i studiranjem humanistike izgrađujemo vlastitu osobnost, a sami postajemo dio kulturne tradicije koja u nama nastavlja dalje živjeti. Bez posredovane povezanosti sa sadašnjošću, bez aktualizacije i recepcije, kulturna tradicija gubi na značenju. Umjetnost i baštinjena kultura trebaju uvijek iznova naći načina kako biti prisutni u našem društvenom životu. Jedno od temeljnih pitanja koje se pri tome nameće jest kako aplicirati kulturne vrijednosti humanističkih znanosti u današnjem vremenu, odnosno kako omogućiti da kulturna tradicija nastavi sa svojim životom i djelovanjem u našem društvu. Važno je pri tome istaknuti da tradicija ne obuhvaća samo tekstove i umjetnička djela nego također institucije i životne forme. Gadamer se kao filozof usprotivio blaćenju i nekritičkoj ideologizaciji njemačke kulturne i misaone baštine što su ga u Njemačkoj posebno promicali predstavnici ljevičarske Frankfurtske škole nakon Drugog svjetskog rata tražeći korijene nacizma čak i u njemačkom idealizmu.

Da kultura treba biti kontekstualizirana u odgovornu politiku na prudentan način najbolje potvrđuje najsposobnija živuća političarka Angela Merkel. Sve one koji izbjegavaju proces integracije u njemačko društvo kancelarka Merkel je oštro ukorila izjavom da u Njemačkoj nema mjesta za »multi-kulti« akrobacije: zna se što je mainstream njemačke kulture, tko od useljenika ne želi naučiti njemački jezik i ne može prihvati njemačku kulturu, neka izvoli iseliti. Razumljivo je zašto se središnja kulturna institucija Nijemaca u svijetu zove Goethe-Institut, a ne Bertolt Brecht-Institut.

Omalovažavanje autoriteta jedna je od tipičnih pojava u hrvatskom društvu u zadnja dva desetljeća što se posebice artikulira pri prosudbi onoga što bi trebalo sačinjavati mainstream hrvatske kulture. Dijalog s kulturom i njezinim klasicima koje smatramo autoritetima, analiza postupka osoba koji su bili u svome području autoriteti, trebala bi biti primarna zadaća kultiviranoga društva. Ako se negdje treba primijeniti zahtjev za rehabilitiranjem tradicije i autoriteta, onda je to prije svega hrvatska društveno-politička i kulturna pozornica gdje još uvijek caruje postkomunistička averzija prema tradiciji i konzervativizmu. Nažalost, u Hrvatskoj se kulturni konzervativizam često poistovjećuje sa svjetonazorom i politikom katoličke Crkve, a politički konzervativizam s pozdravima "Za dom spremni" na sportskim stadionima. U javnosti koja je opterećena antipartizanlukom, postpartizanlukom, antifašizmom i postantifašizmom, razumljivo je zašto se nije uspio etablirati elitni konzervativizam, zasnovan na poštivanju autoriteta struke i uvažavanju vrijednosti tradicije. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ne znače gotovo ništa niti se respektiraju, a tradicionalni je konzervativizam poistovjećen, s protuprosvjetiteljskim nazadnjačkim pokretima. Stvorena je slika alternativnih klišeja u kojima trebamo odabrati između predsjednika Europejca koji svira i komponira klasičnu glazbu i nacionalnih domoljuba koji hodočaste po Thompsonovim koncertima diljem Lijepe naše. Zato još uvijek naivno pušimo ofucane priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima »proustaških zmija« i drugih opakih gmazova u njedrima naše kulture koji izravno prijete hrvatskoj demokraciji.

Mnogo je primjera iz hrvatskog političkog i kulturnoga života koji bi mogli poslužiti kao dobre i prihvatljive opcije profinjenoga konzervativizma kao što su bili Milan Šufflay, Ivo Pilar, Milan Begović, Mate Ujević ili pak Tin Ujević koji se svojim boemstvom hrabro usprotivio agitpropovskoj diktaturi u književnosti i umjetnosti nakon 1945. godine, pridonijevši očuvanju njezine autonomije umjetnosti. U hrvatskoj emigraciji potrebno je s dužnim poštovanjem istaknuti osobe koje su desetljećima pridonosile restituciji parlamentarne demokracije kao što su bili Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Jakša Kušan, Nikola Štedul, te bezočno likvidirani Bruno Bušić. Za komunističku vrhušku svi su oni tretirani kao neprijatelji društva jer su zagovarali parlamentarizam umjesto jednopartijske diktature, a zapravo su bili pristaše konzervativizma koji podrazumijeva respekt prema stečevinama moderne kao što su dostojanstvo ljudske osobe, odgovornost i sloboda djelovanja i izražavanja stavova. Čelnim hrvatskim političarima još i danas je važniji spomen na partizanske ofanzive i petokraku nego na osobe koje su u duhu europskoga konzervativizma dali svoje živote u borbi za demokraciju.

Rijetko gdje su obezvrijeđene klasične moralne vrijednosti koje smo naslijedili iz starogrčke kulture kao što su primjerice kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost. Sve tradicionalno proglašeno je u vremenu boljševičke diktature nepoželjnim. Sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani u hrvatskoj je političkoj, postkomunističkoj demokraciji još uvijek «terra incognita». Hrvatski liberali još nisu izišli iz šinjela titioističkoga boljševizma, dok socijaldemokrati izbacuju iz partije zbor mišljenja koje odstupa od partijske linije, bez prava na obranu i iznošenja mišljenja. Tek onoga časa kada shvatimo da konstruktivna kritika tradicionalnih formi otvara nove mogućnostni oblikovanja kulture, moći ćemo reći da smo na putu u posttotalitarno društvo. Do tada ćemo imati nove fenomene postboljševičke indoktrinacije koji kulminiraju u Lex Perković, novi oblik totalitarizma u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom.

U Hrvatskoj je danas na djelu teorija postsocijalističke poluobrazovanosti koja postupno prelazi u neobrazovanost, čemu je dobrano pridonijela Primorčeva nepromišljena bolonjska reforma visokog školstva. Na svakom koraku susrećemo neke stručnjake koji nas u medijima bombardiraju mišljenjima, komentarima, savjetima, programima, a zapravo ne primjećujemo da je društvo zapalo u duboku recesiju duha gdje se produkti poluobrazovanosti vrte poput degutantnih promidžbenih poruka po televiziji, portalima i tiskovinama. Složit ćemo se s Adornom da poluobrazovanje nije predstupanj obrazovanja, nego je njegov supstanicijalni neprijatelj. Znanje i informacije prilagođavaju se diktatu tržišta i konzumacije uslijed čega dolazi do posvemašnjega gubitka kritičke svijesti. Kulturna industrija i tehnološka revolucija postigle su da umjesto autoriteta tradicionalnih klasika imamo surogate u sportskim stadionima, televiziji i masovnim medijima. Nekoć sveto vrijeme između Božića i Bogojavljenja koje uopće nije bilo sastavni dio svakodnevnoga kalendara, danas je postalo period u kojemu konzumerstvo doseže svoju kulminaciju. Vraćaju li kršani nazad suvremenim «poganima» blagadan Nepobjedivoga sunca (Dies Natalis Solis Invicti) u formi konzumerstva?

Treba li Hrvatskoj njezina kultura? Pred nama je odgovorno pitanje koje najčešće ignoriramo, a trebali bismo ga duboko uklesati u pamćenje svaki put kad izlazimo na birališta da pokažemo crveni karton onima koji su se u Hrvatskoj ogriješili o kulturu. No, to nije dovoljno, potrebno je također pokušati odabirom pronaći optimalnu političku opciju koja će sebi za cilj postaviti očuvanje hrvatskog kulturnoga identiteta u kontekstu Europske unije.

Autor: Jure Zovko/dnevno.hr