Priče iz Hercegovine: Krv na listu duhana

...Rakitno 1 i Rakitno 2, vjerojatno najmoćniju seosku monografiju koju je jedno selo ikada napravilo, a i mnogi gradovi će već posve zaboraviti svoju povijest, jer nikada nisu imali ljude i ljubitelje vlastite povijesti, kakve ovo mitsko selo ima.

O noj će svakako i poslije biti riječi, kao i o Rakitnu, jer je nemoguće išta ozbiljno pisati o ovim krajevima a ne potražiti neki dragocjen podatak u njoj, a na tih tisuću stranica stvarno ih je bezbroj. Trenutačno me zanimaju okršaji duhandžija i žandarmerije i financa. Rakitno je planinsko selo, nikada se ni stručak duhana tu nije dao uzgojiti, ali su kao duhandžije pa i vještiji krijumčari, bili znani od Dalmacije, do Bosne i dalje do Posavine i Slavonije.

Rakićaci su bili prvim svjedocima ubojstva braće Lozo. Oni su najčešće koristili ovu stazu, isključivo noću, jer valjalo im je duhan ilegalno kupiti u zapadnoj Hercegovini, potom ga dovući u mrak rakitskih podruma, te ga tu rezati avanom, tj. napravom za rezanje, te se onda organizirati u skupine i krenuti put gorskih staza, izvan onih koje su koristili i drugi, izbjegavati zasjede "vilanaca", noću prelaziti i trideset kilometara, a danju se odmarati u šumi, s džakovima između dvadeset dva do dvadeset pet kilograma duhana, koji bi prodajom na crnom tržištu svakoj obitelji jamčio opstanak u dugim zimama.

Osveta Svatošu

Otkupne cijene bile su katastrofalno niske i nisu od njih mogli preživjeti ni uzgajivači, te su se zapravo gotovo svi u Hercegovini bavili ovim smrtno opasnim poslom. Kraljevina SHS ničim nije pomogla seljaku, dapače je bila još gora od prethodne austrougarske uprave, a dodatna nevolja je bila i neobičan poticaj koji je davala progoniteljima: imali su sve ovlasti uključivo sa njima pripadajućim zarobljenim plijenom, a to je bio i motiv za žandarmeriju, da se i "žendari" priključe lovu na sitne i krupne švercere. Zanimljivo je da se krupni krijumičari ne bilježe nigdje gdje se bilježi proizvodnja duhana, ne; najveći su bili, primjerice s Kupresa, i oni su pokrivali golemo tržište Zagreba i drugih gradova po Hrvatskoj. S ovog vremenskog odstojanja, taj se sustav krijumčarenja na veliko može mirne duše usporediti sa današnjim krijumčarenjem droge. Naravno da je duhana bilo i u Posavini, ali on se naprosto nije dao pušiti, ali bio je neizbježan u industrijskoj proizvodnji cigareta.

Hercegovački duhan jedini je koji se mogao odmah pušiti, a pušila ga je svaka nana po bosanskim kasabama, radnička sirotinja i svi koji nisu imali novca za kupovanje tvornički pakiranih skupih cigareta. Događaji u ovom klancu, iz 1919. i 1920. ostali su u narodu najupamćeniji, i sve do danas kruže priče o njima, te evo prilike da se podsjetimo na to, jer pisanih izvora i nema tako puno i jer su se ovi događaji prepričavali i guslali, ali ostalo je malo stvarne dokumentacije. O njima su pisali i Rakićak i kolega Zdravko Nikić i Grgo Mikulić, pisao je o tim događajima i Ivan Alilović sedamdesetih, spominjali su to i neki fratri u svojim dnevnicima, ali nikako naći sve, a na jednom mjestu. Pjesma o ovim događajima ravnih krvnim osvetama naraštajima je zaboravljana, tako da se ne zna ni tko ju je zapravo prvi smislio, elem, ti su se beskrajni deseterci sve više skraćivali i zaborav je prekrio uspomenu na te dane i godine, na tu muku i nevolju, kako su i nebriga i pustoš prekrile ovaj put. No, trenutačno se vraća vrijeme duhanara, istinabog, nećete više čuti da je neki siromah ili krijumičar od imena nakrcao leđa ili konja duhanom i krenuo ga prodavati po nesigurnom vremenu i nesigurnim sokacima, ne, danas se tim bave vlasnici voznih parkova, koji pokupe najveći dio proizvedenog duhana i bacaju se na ilegalnu proizvodnju cigareta, bez ili s lažnim markicama. Dok se država ne dosjeti. A i ova je gluha na mogućnosti koje bi obnovljena proizvodnja duhana mogla ponuditi domaćem gospodarstvu, ničim ne potiče seljaka na to, a i cijena bi opet bila ista i država bi jahala seljaka kako su to i prethodne radile. Te je danas i sadnja duhana i njegovo krijumčarenje stvar vlastitoga izbora. No, rijetki se vraćaju tom tegobnom poslu, sada ga se više sadi u istočnoj Hercegovini na području Ljubinja. Po drugim krajevima kojima hodopišem, duhana se sadi onoliko koliko je dosta za vlastitu upotrebu te malo više od toga.

Braći Lozo iz Ulkevina kod Gornje Vitine te Mati Sušcu iz Grljevića to je, 1919. bio jedini izbor. Krenuli su u skupini petnaestak drugih duhandžija, u noć, šestoga dana kolovoza, s planom da ovuda izbiju na Vran i Ramu, pa dalje u Bosnu. Financijski narednik Josip Svatoš strpljivo ih je čekao i financi su otvorili vatru. Otac braće Lozo, Nikola, nakon više dana usudio se doći i ovdje pokopati sinove, skupio se veliki narod, i pokraj njih pokopan je i Mate, a majka braće Lozo tada je zakukala bolnu kletvu upućenu Svatošu, kojega je narod inače oslovljavao s Cvatoš: "Oj Cvatoše, krvopija muška/dabogda te tvoja pogodila puška." Ta se kletva provlačila kroz narod kao zabranjena molitva i nesretna majka kao da je slutila osvetu, jer su se već nakon ukopa, četverica odvažnih momaka iz rakitskog sela Sutina, koji su uvijek surađivali sa ljudima iz kraja ubijenih, odlučili osvetiti ove ljude i o tome doživotno šutjeti.

Svatoševa svirepost išla je, eto, do skupnih ubojstava, čak je nekom podređenom Đuraku oštro zamjerio što nikoga nije ubio te tražio od njega da bajunetom probije ranjenog Ivana Brkića iz Grljavića, no ovaj je ipak preživio. Još je rekao da neće poći sa službe dok ne napuni groblje u Rakitnu! Jeba'ćemo mu majku! složili su se Andrija Dumančić - Babić, Jure i Ante Rezić i Pero Zlomislić. U međuvremenu se duhan gotovo prestao nositi, sve je živjelo u strahu. Spomenuta se četvorka odlučila Svatošu napraviti sačekušu. Umjesto duhana, u ruksake su nabili hrastovo lišće, te se bacili po djevojačkim sijelima, svaki ponaosob, da ga vide barem nekoliko cura i momaka, zapjevali bi ovdje i ondje s ovim i s onim i kovali alibi, ali su znali i za Svatoševe dojavljivače iz Rakitna, te su bili oprezni, da ne izgube glavu prije nego li je Svatošu skinu! Taman su izbili na Mučinovac, presječen putom od polja Konjsko, i okrenuli odvojkom koji ide prema ovom mjestu, kad će se pred njima uspraviti Svatoš i njegovi službenici, naoružani pištoljima (žandari su nosili puške proizvedene u Kraljevskom zavodu u Kragujevcu, jednu takvu fotografirao sam pred par godina na Raškoj Gori, mlađa je deset godina od ovih događaja, ali ondje su se i prije proizvodile puške), zadovoljan što su duhandžije podigli ruke na predaju, te im je počeo prilaziti. Zapovjedio je da im se ruke stave u lance te da ih narod kroz Rakitno vidi dok ih on sprovodi u vojarnu. Ma, jok, naredniče, nema potrebe, lipo smo se pridali, ne bi zalud glave gubili, ne meći nam lance, sramota je, sami ćemo mi do tamo. Svatoš im je povjerovao jer se osjećao premoćnim, i tu se zajeb'o! Jer su ovi baš na to čekali i na putu povratka spretno napali krvnika i njegovu pratnju, po načelu "svaki svoga". Svatoš je bio Jurin, ovaj ga je pogodio posred čela. Prethodno je oteo pištolj drugom financu i, baš kao u akcijskim filmovima, ciljao je prije negoli je Svatoš izvukao pištolj iz futrole. Ostale su prebili do neprepoznatljivosti.

Financ Đurak kasnije će preminuti od tih batina. Nije bilo nikakva svjedoka, nikog tko bi išta o ovom znao, ali kao da je cijeli svijet doznao za osvetu duhandžija i represija se dodatno pojačala, sada su se žandarmi u većem broju priključivali potjerama i ničiji život više nije bio vrijedan niti lista duhana. Sljedeće godine će, trinaestoga dana srpnja pokusni žandar Osman Čengić uhvatiti Antu Zlomislića, negdje na Štitaru, objesit će ga naglavačke o visoku bukvu i tražiti da mu oda sudionike, potpuno siguran da mu je brat Pero bio među njima, kao što i jeste. Ovaj mu doista nije mogao odgovoriti gdje je Pero, jer to ni sam nije mogao znati, niti su ijedan o drugome ikada išta znali, samo su se iskrali iz tog kraja i istraga je tapkala u mjestu, sve dok se par godina poslije, u nekoj svađi, nečija žene nije izlanula, ponižavajući muža druge svađalice. Te je istraga napokon dala neke rezultate i akteri su otkriveni.

Jure Rezo odmah je pobjegao u Ameriku, Ante je dobio četiri godine, a Dumančić se uspio skrivati punih šest godina. Pero Zlomislić je nakon ležanja u istražnom zatvoru pušten nakon mjesec. I tajna o pjesmi izlaskom monografije "Rakitno" raspetljana je: nazvana je Pjesma o Juri Rezi, a Marko Markotić Jurić u njoj komentira svoja saznanja o njemu: "Jure Rezo rođen je u Sutini - Rakitno 1892. godine, a umro je 1968. godine. O junačkom podvigu Jure Reze pjesmu je napisao Jerko Rezo iz Sutine. Autora pjesme osobno poznam, ali podatke, odnosno ovaj tekst pjesme o Juri Rezi dobio sam od Jurine unuke Marije, koja živi u Slavoniji..." itd.

200 stihova

"Na tisuću i devet stotina/Devetnaesta bijaše godina/Braćo moja od ljubuškog kraja/tuđa majka porodila zmaja/i odgojila ljuta kao diva/U Rakitnu vilanac je biva!/Malo vrime u Rakitnu bio/A dosta je majki ucvilio/Tri njezina sina pogubio!/Prezimenom to Lozići biše/Na Rosuljama život izgubiše!/..." I tako oko dvjesto stihova, sve u rimi i u detaljima, bez ičega preskočenog, a dodavati se ionako ništa nije moralo. Govorilo se da je Svatoševa majka (koju mit neopravdano drži manje žalosnom, jer ni narod ni njegova upamćenja ne zanimaju emocije drugih i jačih, onih koji predstavljaju zakon, ako je zakon naopak) dolazila na sud kad su istraživali Antu i Peru, e samo da bi vidjela kakvi su to monstrumi od ljudi i kolika je njihova snaga kada su tako lako usmrtili njezina sina, i silno se razočarala kada je vidjela par neuhranjenih mladića, njezinom Josipu ni do ramena. Pjesma je obvezna "lektira" svakom guslaru koji drži do sebe, a još ih svako selo ima, te se po ovim krajevima tako i održala, uz one o Andrijici Šimiću i Mijatu Tomiću, Janković Stojanu i nikada ni iz jedne nećete čuti da su išta drugo doli junaci bili! To da je hajduk razbojnik, nikom ne pada na pamet. Jer ljudi vole uljepšavati prošlost, osobito ako je ona bila teška. Napose su neuništive pjesme koje veličaju velike megdane i pobjede hajduka. Od svih, smrt sve trojice spomenutih najopjevanije su po Hercegovini, a Svatoševo ubojstvo i danas se spominje, kao da nije prošlo gotovo cijelo stoljeće!

Ugledah kravu, prvo stvorenje nakon svih ovih sati i dana na putu, pa mora da je dionici došao kraj, a i ta krava sva nekakva blesava, riskira na rubu brijega, kao da se hoće strovaliti. I kojeg vraga traži pasti, kada trave nema?! Kad ugledate kravu, znate da ste završili s divljinom i da su blizu ljudi. Kao kad pomorci ugledaju ptice, pa znadu da je kopno blizu.

Dragan Marijanović/oslobođenje