Priče iz Hercegovine: Za petama Jove Popovića

Klanci su vazda bili prolaz za svakoga, pamti ona i stočarske karavane i svakakve jade, gotovo da je gužva bila tu: neki su izbijali na put prema Blidinju i Vranu ili se otud vraćali, a neki su se uspinjali na Donje i Gornje Bare, u njedra Čvrsnice, već odavno se to vrijeme samo u tragovima vidi i u pričama spominje, a ona je sa sinom Antom još tu, njima se puno toga nije promijenilo, osim što je Ante unaprijedio bavljenje stočarstvom i danas je od Rakitna amo i od amo do Bosne vlasnik najbrojnije farme junica, njih osamdesetak.

Anica je svakoga dana po ovom kršu s po nekoliko junica. Tako navikla. Imala je vrlo dramatičan život, stvarala je i rađala, s pokojnim mužem držala je golemo stado do tisuću i petsto ovaca, uza to rodila je osam kćeri i sina, sve su se one davno poudale, našle sreću bliže i dalje od ovih Klanaca, stalno šibanih vjetrovima i opterećenih tegobnom poviješću. Narodile kćeri unučadi, te se i Anici teško odmah prisjetiti svih imena, a jedan je zet stradao u ovom ratu. Put koji pokraj njezina posjeda vodi prema Barama posve je pust.

Do svake pojate

Zima je i vikendaši čekaju nebeski rasplet, prate put tumulusa pa će se možda netko i osmjeliti krenuti put svoje vikendice, jer ih se zadnjih godina na tom povijesnom plandištu poprilično izgradilo. Nekadašnja krčma u Klancima nazivala se po njihovom obiteljskom nadimku, "Kod Dušića", a danas su od nje ostali samo temelji i ostatci kamenog vijenca vrata. Anica i muž kupili su je od prethodnog vlasnika još 1962. godine i ona je bila središte svih zbivanja u tom prometnom klancu, gdje su se mimoilazila stada s proljeća i s jeseni. Onaj grob u blizini grob je njezinog djevera Marka, sjeća se kako su mu govorili da bježi, da oznaši nikog ništa ne pitaju, nego odmah ubijaju ili odvode, a malo tko se vraća, ali... "Nije jadan zna' šta će, nije tio bižat, ta šta sam ja kome uradio, što bi me dirali", ali ga ubiše, eno di si vidio oni greb.

Farmu bih obišao rado, no studen i kratak dan ne daju prostora za to, ali jednom ću svakako doći jer lijepo je vidjeti uspješne priče, pa se uskoro nađoh na cesti Posušje - Jablanica, s Blidinjem i Risovcem po sredini duge i bajkovite priče, nabijene ljepotama i prapoviješću; prostor je to omeđen stopama Čvrsnice i Vrana, do dva kilometra širok i natkriven gudurama, ledenjacima i mrkim šumama, razvlači se dvanaestak kilometara u duljinu i račva na par mjesta, na odvojcima prema Tomislavgradu, Jablanici, Prozor-Rami... Uskoro će, sudeći prema najavama iz državnog Ministarstva prometa, ova cesta biti proširena, ponovo asfaltirana, zapravo njezin podulji preostali dio, jer je djelomice već dovedena u red, pa će ljudi moći već u Jablanici skrenuti njome i izbijati na hrvatsku granicu iza Posušja ili Tomislavgrada čitav sat ili više ranije negoli su to mogli prije, a uza to prolaziti kroz ove nestvarne slike možda ponajljepšeg dostupnog ambijenta u našoj zemlji uopće. Možda najljepšeg nadaleko.

Predio je stalno najmanje tisuću i tristo metara nad morem, nudi poglede na nestvarne krajolike s povelikim jezerom u sredini i ta čarolija čeka da se utvrdi njezin status i da ju se sačuva za ove i sve naraštaje koji dolaze. Sve drugo bila bi tragedija. Ne znam ni koliko puta sam ovo isto pomislio i napisao, ali ta me misao uvijek ovdje sačekuje, neki čudan strah da se i ovo, kao i puno toga što se već pokvarilo, isto tako može pokvariti i uništiti.

Čovjek je neoprezan i kratkoročno razmišlja, stisnut stvarnošću koja također sve radi na njegovom uništenju. Puno ljudi pisalo je o ovom golemom području; neki su pisali iz oduševljenja, a neki iz potrebe. Da to nisu činili, danas ne bismo znali kako je ovo bilo jako naseljeno područje, da se tu živjelo i zimi, da su pašnjaci bili puni, poljima se zlatilo žito, a gorom se množila divljač. Koliko je u čovjeka povijesti, svaka njezina faza ovdje je ostavila tragove.

Pisali su biskupi i fratri, znanstvenici i prirodoslovci, vojnici i putopisci, povjesničari, geolozi, popisivači stećaka, a jedan među inima, neponovljiv jer je neponovljivo i vrijeme njegovog dugog boravka ovdje tridesetih godina prošlog stoljeća, bio je i ing. Jovo Popović, osebujan lik naše zajedničke prošlosti, onaj koji se popeo do bezmalo svake pojate i došao do svakog čovjeka, ovdje, na Vlašiću, Zelengori, Bjelašnici, Prenju, Vranici, Čabulji, Bitovnji... Pitao ga za ime i podrijetlo, za ime age kojemu je služio on ili predak mu, zavičaj otkuda se uspinjao u planinu, pisao je sve, detaljno, analitički i znanstveno i ostavio nam desetak dragocjenih knjiga zbog kojih taj stočarski dio naše povijesti uopće ne moramo nagađati, samo otići do knjižnice ili do Zemaljskog muzeja u Sarajevu i upoznati se s Fitopatološkim zavodom, kojega je utemeljio, a sve je objavljivao i u Glasniku Zemaljskog muzeja, između 1927. i 1939. godine.

Rodio se u Modriči, 1882. godine. 2008. "Naša ognjišta", Tomislavgrad, nanovo tiskaju njegovu znamenitu knjigu "Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama", a taj draguljni naslov obogaćen je i Dodatkom dr. fra Roberta Jolića, te je tako oživljen neponovljivi vodič kroz ta živa vremena ovog horizonta. U njoj stoji i da je ing. Popović u Beču završio Poljoprivredni fakultet. 1915/1916., u danas zaboravljenom "Banjalučkom veleizdajničkom procesu", znanstvenika Jovu austrougarske vlasti osuđuju na deset godina teške robije, a propast te carevine skratila mu je izdržavanje kazne za dvije godine, no njegov slobodarski duh neće posustati ni pred sljedećim okupatorom: bio je istaknuti član i dužnosnik Zemljoradničke stranke i pomoćnik ministra poljoprivrede, nacisti su ga utamničili pa strijeljali na beogradskoj Banjici 1942. godine kao antifašista. I sve je u međuvremenu stigao obići, zapisati, obraditi i objaviti. Kakav život!

Ne znam ima li negdje ulica s njegovim imenom, ne bih se čudio da nema. Više bih da ima! Bio je i na rečenim Barama, gdje je danas pustoš, ostatci starih stanova i dvije nekropole stećaka. Te nekoliko tih vikendica. Godine 1935. ing. Popović piše o Gornjim i Donjim Barama: "Ova dva naselja (dakle - naselja, op. D. M.) nalaze se u južnom dijelu Dugog Polja. Udaljena su 3-4 kilometra od zapadnog ugla doline Drežanke. Nalaze se na glavnom putu koji vodi iz južne Hercegovine kroz Dugo Polje prema jugoistočnim oblastima srednje Bosne. Položaj oko naselja je dosta povoljan. Sa istočne strane omeđava Bare Vitreniu Klanac, sa sjeverne kose Jelinjaka više Blidinjskog jezera (1.806 m). Prema jugu zatvara ih brdo Vitrinjača preko kojega put vodi prema jugu na Klanac i dalje prema Rosnoj Poljani. U pravcu sjevera uzdižu se najprije niže, a zatim više kose Jelinjaka sve do zaravni Bosanskih Doca (1.600 m)..."

Medino vrelo

Popović podsjeća i da su Bare cijelom svojom površinom nad golemom vodom te da one, kada izbiju, poplave ovo područje toliko visoko nad morem. Navodi stočarima spasonosne hidronime Medino vrelo i Konjsko vrelo kao iznimno jako. Bilježi tada i jednu mlinicu, usred planine! Navodi i sva prezimena, uglavnom iz općina sreza Mostar, sela Crnač kod Širokog Brijega, iz Goranaca i sve su to mnogobrojni izdanci loze Šaravanja, Lončar, Kopilaš, Ćorić i Ćavar, dok su na plandištima Donjih Bara obitavali Karačići, Gugići, Vidovići, Markote i svi su imali pravo na ispašu svojih stada po Čvrsnici i Muharici, a navodi dodatnih "49 porodica, koje nemaju svoje ljetne stanove, ali imaju svoje ziratne zemlje u Barama. S tim ziratima u vezi izgone i oni preko ljeta stoku na planinu, ali plaćaju pašarinu.." Popović bilježi da od svakog stana iz svake obitelji preko zime ovdje ostaje po jedan član.

Navodi da su im pojate od kamena, čvrste i dobre i da su Bare bile u vlasništvu aga Bakamovića, Duranovića, Lakišića i Vučijakovića iz Mostara, a ta su se prezimena i do danas zadržala u Mostaru, samo nisu odveć brojne obitelji. Dakako, Popović pojašnjava pravila vladanja i upravljanja u svijetlu odnosa s podređenima u turskim vremenima.

Dvadesetak godina kasnije Šefik Bešlagić popet će se do svakog stećka i ovdje i uširinu i uduljinu upisati svaki od njih, istaknuti posebno lijepe, u svih šest nekropola upisat će ih i opisati 314, a među njima i ove u Barama.

Njegova prva monografija o stećcima Blidinja tiskana je 1959., u nakladi JAZU.

Oštar sjeverac širio se poljima preda mnom. Konjsko je prvo među njima.

Dragan Marijanović/oslobođenje