Priče iz Hercegovine: Mala Gospojina na Bjelušinama

priče iz hercegovine, hodopisi, Dragan Marijanović

...a koja je ujedno i "slava" stare pravoslavne crkve, posvećene Rođenju Bogorodičinom, te se uputih do nje, posramljen što prije nisam znao za nju. Mislim, do prije ovog rata. Taj je dan najsvečanije u toj crkvi i tako je sve od njezine izgradnje 1834. godine, pa do danas, a uz Božju pomoć, neka tako bude i zauvijek. Jer nije rijetkost da se stare bogomolje kroz povijest ruši i nanovo uzdiže, što nije mimoišlo ni ovu prekrasnu crkvicu na Bjelušinama, ponad mostarskog Brankovca, dominantnom sjeveroistočnom dijelu grada i jednom od njegovih najljepših vidikovaca uopće.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje

Tipičan je primjer pravoslavne sakralne zamisli i gradnje, jednostavna, pravokutna s istom takvom polukržnom apsidom. Čuva ikonu Djevice Marije, te majstorske izvedbe ikonostasa ruske, venecijanske i ovdašnje škole. Datiraju između XV. i XVIII. stoljeća i svoj dar u njih utkali su mnogi sjajni majstori ikone vremena.

Nevolje s jezikom

Legenda kaže da se tadašnji paroh spretno snalazio u ograničenju gabarita koje su dopuštale osmanlijske vlasti, te su popovi, kad već crkva ne smije previsoko, jedan njezin dio naprosto ukopali u zemlju. Crkva je nakon ovog rata obnovljena, pod zaštitom je države i, nakon vremena turske uprave te vremena NDH, jedva da je ikada imala tako malo onih koji u nju dolaze moliti. No, znamo da je povratak u nas spor i težak, kako ljudi i njihovih bogomolja, tako i svega drugog na što se ljudi danas moraju navikavati da više ne postoji.

Parohu mostarskom Radivoju Krulju prezahvalan sam što mi je omogućio nazočiti ovoj pravoslavnoj slavi (a tko mi je i prije branio!) i, iskreno, slušajući molitve, umnogome nađoh potpune sličnosti i istosti kakve doživljavam, danas rijetko, a dok sam bio mali - često, u katoličkim crkvama i svetkovinama. Jedino što je odmah uočljivo, u pravoslavaca je sve to nekako ležernije, u smislu da nitko nije obvezan stajati kao ukopan, na jednom mjestu, kako sam ja cijelog djetinjstva bivao maltretiran, jer samo ako bih oči, a kamoli nogu usmjerio u stranu, netko bi me već vukao za uho.

U Doljanima, na našoj južnoj granici, otkud je moja majka, ima mala crkva uz Neretvu. Katolička. Dugo o njoj nisam razmišljao, a sada me na nju podsjetila ova pravoslavna crkva, od istog materijala građena, gotovo istih gabarita, te me to snažno vratilo u djetinjstvo i blagdan Male Gospe u katolika, koji je nekoliko tjedana ranije nego u pravoslavnih, i nanovo me navelo na propitkivanja o stvarnom smislu naših različitosti i pridavanju prevelikih značenja tako malim razlikama. Tako je to u društvima u kojima se svjetovna misao uvijek oslanja na duhovnu, prevrće ju i izvrće i prilagođava političkim i svakakvim drugim potrebama, što se inače drži za zloupotrebu, a u nas češće za patriotizam.

Vjernike je pop Radivoje poveo na trostruko kruženje oko crkve, uz stalnu pjesmu, ispred je spremna čekala pogača, blagdanski kolač, a mnoštvo djece čekalo je radosnu pričest. I poteklo je malo crvenoga pričesnoga vina, a đed Vlado, očito najstariji vjernik ovdje, izrekao je lijepu zdravicu i on je najstariji čovjek s najkraćom zdravicom koju sam ikada čuo, jer kad se starci dočekaju vina, pažnje i zdravice - ode to!

I jedna vojna postrojba Oružanih snaga BiH, predvođena zapovjednikom Miloševićem, također je slavila blagdan ovom zgodom i sve se doimalo tako normalnim i radosnim, boljim od stvarnosti koja i nije tako dobra. U propovijedi će pop Radivoje ukazati i na nevolje s maternjim jezikom srpske djece u mostarskim školama, bez natruha političnosti, jer to s djecom koja su ni kriva ni dužna, po ovoj zemlji postajala manjinska, ni nema nikakve veze.

Crkvu je opasao visoki zid, premda su njezina vrata široko otvorena, i vrt oko nje jednostavan je i tipično južnjački: jedan orah, nekoliko čempresa i još ponešto što rado raste po krajevima gdje je sunca puno više nego vode. I samonikle puzavice koje se već gotovo dva stoljeća uspinju uz zidine. I grobovi davnih prota i protojereja, drugih uglednika kojima je ova crkva bila važna i kojoj su joj služili na ovom svijetu, pa su i oni njoj važni. Ako dobro računam i ako sam negdje jednom dobro čuo, ova crkva je prva kršćanska bogomolja u Mostaru obnovljena nakon početnih turskih rušenja.

Dobivanje dopuštenja za gradnju cijela je debela knjiga događaja: molbi i posredovanja, kako domaćeg svijeta, tako i diplomata koji su bili na službi u Mostaru ili Sarajevu. Nešto ispod ove crkve, polako se u obnovi uzdiže jedna od najljepših bogomolja koje je Mostar ikada imao i, premda je građena od 1863. pa sve do 1873. godine kada će biti i posvećena, nju se još uvijek zove - Novom crkvom. Tada ju je projektirao Spasoje Vulić i po tom projektu se detaljno i obnavlja i rekonstruira. "Vulićevo nepoznavanje Mostara dovelo je do toga da radovi na crkvi budu završeni od Andreja Damjanova, koji je tek bio završio izgradnju Pravoslavne crkve u Sarajevu. Rušenja iz posljednjeg rata potpuno su uništila ovaj prelijepi objekat, a time je izgubljeno i njegovo umjetničko naslijeđe. U ovom trenutku državne institucije rade na tome da se omogući njegova obnova", stoji u jednom od brojnih opisa povijesti ove crkve na Bjelušinama.

Kupola saborne crkve Svete Trojice danas je natkrivena i izvedeni su grubi radovi na kupolama, a da do tog čina dođe, silno su se potrudili vjernici, osobito mostarski, premda dijele opću lošu socijalnu sliku Mostara, ili čak ispod nje, i angažirao se dobar dio svih pravoslavnih institucija u Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Banjaluci i drugdje. I BiH i Republika Srbija izdvojile su značajne novce za obnovu, dakako, i Banjaluka, te valja vjerovati kako će se ona možda već sljedeće godine zabijeliti i zazvoniti nad gradom. Obnovu crkve pomažu i brojni njegovi građani, ne nužno samo pravoslavci. Ovo mjesto zadnjih godina obišli su svi državni prvaci i premijeri i tu je izrečeno niz obećanja.

Pravoslavni svećenici, prije svih vladika Grigorije, čovjek široka ljudskog zagrljaja i iskrene misli, Hercegovini, a osobito Mostaru, vratili su jednu važnu nit povijesti pravoslavlja ovdje. Svi su ovdašnji svećenici srdačni, razgovorljivi i susretljivi, te im svijet - baš kao i ja - sve opuštenije prilazi i razmjenjuje s njima sve što ljudi valjda međusobno i trebaju razmjenjivati. Jer gdje tomu nije tako, predrasude se kote kao kišne gliste i jednom narastu do zvijeri.

Nebriga i sječa

Nedaleko stare crkve, pravoslavno je groblje, također spomenik kulture, jedinstveno po starini i arhitekturi, bogatstvu uresa na kamenim krstačama, danas, nažalost, načeto odronima, do kojih je došlo društvenom nebrigom i sječom prastarih čempresa koji su moćnim žilama nekada naprosto "armirali" prhku pržinastu zemlju. Taj rub na sjevernoj strani groblja, gdje čempresa više odavno nema, počeo se polako trusiti u duboki procijep i na površini su se počele pojavljivati ljudske kosti. Država mora biti svjesna činjenice da joj je ovo groblje službeni nacionalni spomenik i zasad su uzaludni vapaji ovdašnje pravoslavne crkve da se ovo uništavanje zaustavi. Ostaci ljudskih kostiju sa pijeskom se stropoštavaju u kišne bujice koje se obaraju kroz tu, dvadesetak metara duboku provaliju. Nisu više sigurne ni posljednjih godina izgrađene kuće, zapravo čitavo jedno naselje ponad ovog lokaliteta. To je strašno.

Staro pravoslavno groblje Pašinovac - a tako se zove i ovaj lokalitet - "datira iz 16. i 17. vijeka i zaštićeni je spomenik kulture. Lokalitet na kojem se nalazi spada u nultu zonu zaštićenih UNESCO-ovih spomenika. Ovo je najstarije pravoslavno groblje gdje ima nadgrobnih spomenika, odnosno krstača iz 15. vijeka kad je i sam Mostar nastajao." Problem je otišao toliko daleko da će u pomoć valjati prizvati znanost i izradu znanstvene studije. Samo da ne bude prekasno za rubne dijelove groblja. I mnoge grobove iz ovog jedinstvenog mostarskog groblja, gdje vječno spavaju, a odnedavno baš ni ne "počivaju u miru" mnogi slavni Mostarci. Svi Ćorovići i Šantići, čitava jedna pravoslavna i opća mostarska povijest.