Priče iz Hercegovine: Kraj Andrijice Šimića

Tu je dočekao noć. Još nije znao da su neki njegovi hajduci uhvaćeni ili ranjeni, a da je Kadijević poginuo.

Piše: Dragan MARIJANOVIĆ/oslobođenje

.Sjetio se nedavnih rasprava o njegovoj odluci da prihvati poziv crnogorskog knjaza i da se tamo, za račun Crnogoraca tuče sa Turcima, ali sva je družina bila protiv toga. Sada ga je mučilo to što je popustio i smatrao je svoju situaciju očekivanom, jer nikada prije nije popustio!

Znao je Andrijica da su mnogi oko njega lakomi na novac, znao je i da ga je binbaša mostarski Stojan Grabovac mogao ubiti, a nije. Jer su Turci u potjere angažirali sve više kršćana, pa i tog Stojana. Vlasti obje carevine surađivale su tada oko hvatanja Šimića, više nego ikada, i to je jedino vrijeme njihove suradnje, jer slijedio je rat.

Pašina naredba

Evo što je o tome na više mjesta, a ja odabrao ovo, zapisano: "Teška srca Stojan je prihvatio tursku naredbu. On u svom zapisu kaže: ‘Meni je bilo nezgodno što sam dobio takav nalog zato što je pod njegovim zapovjedništvom uhvaćen i ubijen i turski odmetnik Bekirbeg'. Da bi mu se na neki način osvetio, tadašnji paša naređuje mu da mora uhititi ili ubiti i Andrijicu. Međutim, nisu ga uhitili Stojanovi policajci jer je to Stojan izbjegavao. Izdali su ga neki Runovićani graničnim policajcima. Kad im je počeo bježati, ranili su ga. Ipak je uspio pobjeći prema Imotskom. Tamo ga je uhitila austrijska policija. Osuđen je na doživotnu tamnicu i poslan u Kopar u Istri. Nakon trideset godina teške tamnice na zahtjev hercegovačkog i dalmatinskog naroda, kao i nekih franjevaca pušten je na slobodu godine 1902. Svoje zadnje godine proveo je u franjevačkom samostanu u Mostaru. Jednom prilikom 1903. pohodio ga je Stojanov sin Stjepan. Zanimljiv je bio njihov susret. Kad mu je Stjepan kazao da je sin bivšeg binbaše Stojana Grabovca, Andrijica ga je zagrlio i kroz suze rekao: ‘Sinko, on me je mogao ubiti i uhvatiti, i mene i moju četu. On je znao da me seljani po cijeloj Bekiji kriju, ali on je često bio ‘gluh' i nije htio vidjeti'." (Zbornik - Kršni zavičaj, 1982., broj 15.)

Čekao je noć, krvarenje je zaustavio trakom potrgane košulje. Kako je sve tako naglo krenulo nizbrdo?, pitao se. Sad bi radije da je u govno dirnuo, negoli u onu protuhu, trgovca Dudića! Trgovci ili Turci, isto je, prezirao je i jedne i druge i oni su prezirali njega. Trgovac išao na sajam u Duvno, na sajmovima jeste najviše bogatih, ali i uhoda. Tada je Andrijica sa svojom družinom, skupa s nekim Vrličanima koji su se uza nj i sami osjećali hajducima, premda to nisu bili niti su kad u gori zanoćili, nego su išli nasigurno, "pilićarili", došao u Imotsku krajinu, u Vinjane, upeko zvizdan, kraj kolovoza 1870. Orobili su putnike što su se vukli prema Duvnu, na sajam, dograbili imotskog trgovca Dundića i ucijenili ga. Škrt ko vrag bio taj Dundić, kraj njega bi žedno dite skapalo.

Nakon toga austrijske i turske vlasti bile zajedno više nego on sa družinom, otada je sve krenulo po belaju. Napravili su plan zasjeda i hvatanja, njega i ostalih, mrtvih ili živih. Možda je trebao ostati na Kamešnici, u svojoj sigurnoj pećini, ili na Vranu oko Blidinja, stotine je pećina i pojata gdje je vazda bio siguran, možda se trebao skloniti u spilju u Vučipolju kod Posušja, tu bi seljak rađe izginuo negoli ga izdao. Kako je - tako je.

Noć je pala i Andrijica se prebacio preko nekoliko suhozida i provukao kroz nekoliko grabovih šumaraka. U ovom selu žive samo Garci, drugog prezimena nema, sve ih poznaje. Sve je to blizu Runovića i Drinovaca s druge strane granice. Sve su to njegovi ljudi, mnogima je tu valjao. Ono jest da je valjao i trgovcu Mihovilu Biliću Nosiću samim tim što ga nikada nije presreo niti mu u poslovima smetao, a i brat Ante bio mu je u družini, ali, eto izdade ga i Kadijević glavom plati, a i on crnu krvcu lije... Umakoše li Sekulović i Lončar? Je li i njemu čas kucnuo? Nije više imao naboja, te je odbacio oružje...

"Hajduci odlaze u Zagvozd, a studenačke pomične čete ih prate u stopu. U Zagvozdu u zaseoku Prodani 11. siječnja 1871. panduri hvataju ostale hajduke, a Šimić uspijeva pobjeći. Pri uzmicanju ubije pandura Tomičića. Sklanja se u Podosoje u zaselak Garci, gdje ga jedne noći, 14. siječnja 1871. sedmorica mještana vežu i predaju imotskim vlastima....", to je suština svega što se u nekoliko narednih sati dogodilo. Teže mu je bilo to što je Garac lagao, jer ne može čovjek reći da je vjera, a vjera nije, jer lijepo ga je s vrata pitao "Je li vjera i je li siguran", a ovaj se odmah počeo zaklinjati da jest, a, vala, jednom ću mu stajati iznad mrtve glave, glasno mu se zakleo Šimić dok su ga više vukli nego vodili.

Kronike dalje kažu: "Nakon istrage, suđenje hajducima počelo je 1872. godine. Nemir je ušao među splitski puk. Svako jutro iz zatvora koji je bio u nekadašnjem Lazaretu žandari su provodili vezane hajduke u palaču Tartaglia, gdje je bio sud, a to je u današnjoj Šubićevoj ulici broj 2. Put je bio zakrčen ljudstvom, koje se okupljalo da ih vidi, pa su žandari morali intervenirati i udaljavati narod da mogu proći s uznicima. Kada se u siječnju mjesecu 1871. godine pročulo da žandari dovode uhapšene hajduke u Split, mnoštvo naroda okupilo se oko zatvora čekajući njihov dolazak. Sve je bilo krcato ljudima pa nije bilo mjesta ni u blizini zatvora ni naokolo jer se narod naguravao trudeći se vidjeti okovane hajduke, koji su trebali tuda proći. Ni o čemu drugom nije se govorilo u gradu, nego o tome..."

Suđenje Andrijici Šimiću bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koga dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Hrvatski jezik se pokazao vrlo dobrim za sudske procese. Sudac koji je vodio proces, Anton Brčić, zapisao da se Šimić ne smije smatrati silnikom jer je njega kruta sila odagnala od očinskog doma i obiteljskog zakona. Pred strahom od smrti otišao je u hajduke. Da se odgajao u povoljnijih prilikama, bio bi pravi dobrotvor za čovječanstvo.

Šimić je osuđen na doživotni zatvor, dok su Sekulović i Lončar osuđeni na smrt, a kasnije pomilovani na doživotnu robiju. Ostali su osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Kaznu su služili u Kopru. Šimić i njegova rodbina šalju više molbi za njegovo pomilovanje, ali sve su odbijene. Tek Šimićeva molba koju je podnio vjerojatno početkom svibnja 1901., biva uslišana. I tako Andrijica Šimić nakon 31 godinu uzništva, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split...

U zatvoru je pratio novine, osobito Zadarski list, koji je izvještavao o tijeku ustanka u Hercegovini, navikao je da ga i u zatvoru svakoga dana netko traži i propitkuje o događajima u njegovom zavičaju, no on je rijetko govorio, jer povijest koju je sanjao, događala se daleko izvan zatvorskih zidina među kojima je trunuo. Iznenadila ga ta svjetina na splitskoj rivi, nije znao o čemu se radi, sve dok nije čuo kako uzvikuju njegovo ime! Narod Hercegovine i Zagore, siromasi i pučani Splita natiskali su luku kao šipak, a gradska gospoda promatrala je taj - pokazat će se povijesni događaj - s odstojanja. Ne bi oni tog primitivizma!

Evo što su tadašnje novine napisale o tom događaju: "Jednog dana pronio se Splitom glas da je car pomilovao hajduka Šimića i da će stići brodom. Glavni urednik Pučkog lista Juraj Kapić, 2. siječnja 1902. godine donosi vijest: ‘Kad se bilo pročulo da je car pomilovao hajduka Šimića, te da on ima stignuti poda Split, za tri dana zasebice mnoštvo naroda na svaki sat i po danu i po noći čekalo je doti jednu lađu koja je stizala iz Trsta misleći da je u njoj Šimić. Po gradu se na sve strane govorilo: Dolazi Šimić! Od velikih kiša na splitskoj obali bilo je gliba nazuvuk, ali to svjetina nije gledala, već kao začarana trčala je da vidi hajduka Šimića. On je stigao u Split, dne 17. prošlog mjeseca (17. prosinca 1901.) i nastanio se kod Mije Gotovca Lečevičanina. Odma u petak jutrom svjetina je bila opkolila Gotovčevu krčmu, željna da vidi Šimića. Redari su neprestano stražarili i odalećivali puk. Pošto je hajduk Šimić glasan po cieloj Dalmaciji..."

Dana 5. veljače 1905. dolazi u selo Runoviće, gdje umire. Prethodno je Anti Garcu oprostio izdaju i ovaj je rasterećen okova tim grijehom, uskoro umro, tako da se, pa makar i na takav način, ostvarila Šimićeva prijetnja da će mu stajati nad mrtvom glavom. Jedno vrijeme još su ga oblijetali novinari i guslari (mnoge od njih naraštajima će Andrijica i mrtav proslavljati!), a onda je harambaša odlučio: Ko plati koji talier, i zborit ću mu štogod, ko ne plati, neka ni ne pita! I broj radoznalaca uskoro se smanjio.

Legenda kaže da je i kao starac mogao preskočiti osedlano magare, držeć se rukama za nožne palčeve! I da je zadnje što je na ovom svijetu izgovorio, bilo: "Draga moja braćo, Imoćani, moji su se izbrojali dani. Teško mi je osvetu premostit, al još teže tuđinu oprostit. Al za ljubav Krista raspetoga, svim opraštam od sveg srca svoga."

Harambaša i nogomet

Ukopan je u grob Mrkonjića-Šimića iz Zmijavaca, odmah do groba Ante Garca, njegova izdajnika. Čudo je kakvu ironiju život može prirediti! No, njegovo ime ostalo je zanavijek zakucano ne samo u predajama i guslarskim pjesmama, jer je NK Hajduk po njemu dobio ime, o čemu Mate Prlić (Dalmacianews), piše: "U takvom ozračju 1911. godine dolaze studenti iz Praga u Split i osnivaju nogometni klub. Kakvo će mu ime dati, pitaju profesora Josipa Barača? Što im je on mogao adekvatnije predložiti nego da se zove Hajduk. Otac profesora Barača rodom je iz sela Muć Gornji u Dalmatinskoj zagori. I on je slušao priče o hajdučkom harambaši Andriji Šimiću u svom rodnom selu. Sigurno mu se divio kao i njegovi seljani. On je to prenio na svoju djecu. Pričao im je na način kako se to prenosilo usmenom predajom kroz naraštaje prije i poslije. Otac Josipa Barača bio je poštar koji je zasigurno u to vrijeme znao talijanski jezik, a vjerojatno i njemački. Da bi taj čovjek tada došao na to mjesto, morao je biti inteligentna osoba jer kako drugačije da dođe za ‘pošćera' iz sela Muć Gornji u Split?! On je svojoj djeci prenio ljubav za hajduka Šimića. Kad se svi prethodni navodi dobro analiziraju, postaje mnogo jasnije zašto je profesor Barač upravo predložio takvo ime nogometnom klubu Hajduk. Taj pojam je za profesora Barača kao i mnoge druge stanovnike Splita, cijele Dalmacije i šire simbolizirao hrabrost, odlučnost, upornost, ponos i čast, kao i borbu hrvatskog naroda protiv neprijatelja. Takvu sliku o hrvatskom nogometnom klubu Hajduk nosile su u svijesti sve starije generacije njegovih simpatizera i navijača, nose i današnje, a nosit će i u budućnosti!"

Čudo je što čovjeku planina može ispričati!