Priče iz Hercegovine: Čivija zakovan za Planinicu

Bavljenje stočarstvom ne ostavlja vremena nizašto. Prvoga kasnog popodneva krenuo sam prema južnom rubu Planinice i vidio golemo stado ovaca i koza, kako žure sve u istom smjeru, a ako žure, onda znadu kamo idu jer tud svaki dan idu, site su ali žedne.

Čekao sam da stado prijeđe prašnjavi put i tek tad ugledah i ženu. To je Branka Dujmović, Zoranova žena, ugodna i razgovorna i nadasve gostoprimljiva žena. "Ajte vi sa mnom, sad će moj Zoran!", to jest - Čivija. Velim da joj ne bih volio smetati, ali kako su jedini stalni ovdje, volio bih s njima porazgovarati, zanimljivo mi je to što se bave stočarstvom, od čega danas svi bježe. "Ma, kakva smetnja, ajte, molim vas! Ko će kome na ovolikoj planini smetat!"

Fratarski opanci

Napokon sam ugledao omanju kuću i golemu staju, okružili su me dobroćudni psi čuvari, željni igre. Didi je glavni, silan i umilan tornjak, ime mu došlo u papirima, nabavljen je na Kozari. Osam ih je, jedan je uginuo od ugriza poskoka. "Nikako mu se nije moglo pomoći", kaže žalobno Branka, nekadašnja bankarska službenica, a već osam godina stanovnica Planinice, ona i njezin muž su jedini koji ju nikada ne napuštaju, učinili su to samo jednom i to još sebi nisu oprostili! Branka mi je demonstrirala mužu koza, potom svako malo nestajala i pojavljivala se u žurbi, nikada praznih ruku: "E, da sam znala da ćete doći, pripremila bih nešto...", pa kako "ništa" nije pripremila, na stolu su se uz kavu i nekoliko vrsta domaćih rakija tipa višnjevača, orahovača, počeli ukazivati sirevi, sve koziji, od onog iz mijeha, do posve mladoga, kolutovi su se bijelili u sumraku, jedan je bio pomiješan s ljekovitim travama i imao je čudesan okus. "Eto, vama se sviđa, a narod doli ga baš i neće, nisu navikli da se išta u sir meće, a ja volim narezati i masline pa ih umiješati u sir, mi to volimo..."

Onda su se na stolu redom počeli pojavljivati oni dugi hercegovački uštipci, tanki i hrskavi, narod ih zove "fratarski opanci", glavice luka, crvenog i bijelog, goleme rosne rajčice, a kako mi s pićem nešto nije išlo, onda je Branka iznijela nešto što nikada u životu nisam kušao, niti sam gdje imao priliku za to: "Kefir od kozijeg mlijeka, deder probajte!"

Ohlađen, gust i ukusan, oživio mi je energiju, odjednom sam ponovo osjetio mirise planine, a sutonski povjetarac dodavao mi na leđa nove slojeve garderobe koja je uvijek u terencu. Ubrzo je stigla i slanina, čvarci i komad ukusne "plahe", pa sam se upitao što bi se to ljudima koji se najave ovdje ponudilo! Branka svako malo nestaje, razmješta blago po golemoj staji, oko koje je razbacano posuda raznih veličina, kada za kupanje i svega što u vrijeme kiša sakuplja i zadržava vodu.

"Ne muzem ovce, ne treba nam, niti mogu stić, samo koze, a i njih, samo one koje moram, podoje kozlići. Njih je sedamdesetak, a velikih ovaca je do dvjesta, imamo i dvije svinje, tri junice i vola, držimo i kokoši, prepelice, a konji su otišli u slobodu. Naš sin Oliver voli konje, davno je bio nabavio dva, hodali slobodno Planinicom, onda, kad se broj počeo uvećavati i kada su im se pridružili i drugi konji, krdo je raslo, ima ih ne znam ni ja koliko, neće ni blizu kuća, osim kad im se po kamenu prospe so, ma da su skroz na drugom kraju planine, osjete so i dogalopiraju, poližu i opet odu, nikada nisu bili vezani, stvorio se veliki čopor i, da nisu divlji - jesu, ali opet se zna koji je čiji, naših je najviše, ali ih ima i susjeda Franje i Nike..."

U velikom i mrežom opasanom stajskom dvorištu dvoje malih kozlića pokušavaju se osoviti na noge, jedno uspijeva i dolazi do majčina vimena, drugo je ljubomorno i proizvodi onaj slatki zvuk, još dalek od mektanja. Branka kaže da su se okozili tog jutra. Je li težak život ovdje, pitam, jer je neka pitanja neizbježno postaviti. "Pa, kako ko uzme, meni nije, a ni mom Zoranu. Sad je lakše, dođe naroda, ljeto počinje i sreću se ljudi, ali nama nije teško ni kad smo sami, a cijele zime smo sami. Tad je stvarno teže, kad zapadaju snjegovi. A, čovjek sa ovoliko blaga ustvari nikada nije ni sam. Ustajem u ranu zoru, posla imam do oko deset uvečer, i sve se to fino stigne, samo ako se voli, a ja volim. Kuća nam je doli u Cimu, još sam par godina svako jutro odlazila čuvati unučiće i vraćale se vamo!"

Psi su zalajali i potrčali uz put koji vodi u vapnenački krš, ovo je prava hacijenda, ničim ograđena, svakom dostupna, oko nje hrastovi i sve dugo što ovdje može uspjeti. Dolazi im gospodar, vjetar je donio zvuk motora. Eto Čivije, Zorana Dujmovića, blaga i vesela čovjeka kojemu bi nešto hladno dobro sjelo, a i sjelo je - pivo. "Čojek kad vamo dođe, misli da smo mi sami, ma kakvi, nikad nismo sami, svako malo eto planinara, pa ovi izviđača, pa ovi iz gorske službe spašavanja, pa ovi što no lete s onim đavlom s ovih čuka doli u Mostar, ma, vazda ti je ođe veselo! E, nek si došo... Ja sam prije desetak godina odlučio vamo doć, vidim i Branka oće, ali, pobro, nije lako to pripremit. Ne more se u planinu nepripremljen. Prvo sam gradio kuću, ali ne da se to lako, trebalo mi je dvi godine da razvučem struju dovlen!" Sam si razvlačio? "Ta, dakoće, sve ja i moji sinovi Oliver i Dragan i prijatelji. Oni su isto geesesovci, i vole vamo dolazit, ali momci rade pa ne stižu. Ma, ko ovo ne bi volio. Mi smo se vamo preporodili... Čuješ, naš čojek se 'pasa' ovoga, ko njemu je to isponiženja, ne govore oni to meni, ali vidim ja, nisam ćorav, a, vjeruj mi, od ovoga se more pristojno živit i bit zdrav, evo ja sam pedeset treće godište, ne bojim se mlađeg od sebe ničem, a u poslu najmanje. Naši ljudi ovo doživljavaju kao kaznu. Jes, jes, ja mislim da smo stado počeli gojit prije osam godina, oće li no bit toliko, Branka?" "Jes, jes, evo punih osam godina."

Kad se dođe na ovaj zrak, na ovih sedamsto ili osamsto metara nad morem i ljudskim mravinjacima, teškim i nikom potrebnim pričama, osjetite smirenje, sedativna je planina, a i Dujmovići su sebi osigurali svaki mogući izvediv ugođaj ovdje. Za zmije kažu da jesu problem, razmišljali su o nabavci mungosa, ali on će, kad se zmije uvuku u zemlju, pojesti perad, pa opet ništa od tog. Imali su mačke, kaže Branka da mačka poskoku ne može ništa, to su samo priče. "Ma, kakve mačke, počele mi prid vrata donosit male zečeve, a ja lovac, oni zečevi se taman okotili, nađu im one gnizdo, podave i donesu meni, ko vidi šta smo ulovile. Niđe poskoka!" Tako mačke nisu prošle planinski test kod Branke i Čivije! Ovih dana on stalno kosi, dva traktora ima Čivija, vozni park posve prilagođen potrebama posla kojim se obiteljski bavi: "Vidiš, ja kosim đe god trave ima, dogovorim s ljudima, ako se ikako more - bez para. Ili ja njima organsko gnojivo, to je na cijeni, ili uzorem, ili ovo ili ono, ili janje ili kozle, tako se nekako po planini premećemo i svak bude na dobitku a niko ne štetuje. Duga je zima, nama puno sijena treba. Životinja ne smije patit, mi moremo bit gladni, ali stado mora bit sito!" Čivija je rudarski sin, kao i svi u užem kraju. Od tog zanata nastao je grad što u dnu naših pogleda pali prva svjetla. Kandilji kao blještave omče svijetle sa usitnjenih munara. Hum pod kojim živim odavde se doima kao hrpa kamena s koje svijetli križ. Lijep je to grad, baš lijep, ovaj Mostar, onako presječen rijekom i opasan sivo-zelenim brdima. Osobito ako ga se gleda s odstojanja!

Čivijin otac Blaž radio je do 1968. godine na "šali", dizalu kojim se rudari spuštaju u mrak jame. A da se ne bi vraćalo prazno, izvlačilo je ugljen. Bio je 1910. godište. Težak život rudara nije mu dopustio više od godine uživati mirovinu.

Majka Iva, rodom od Markotića, poživjela je dugo, umrla je 1995, u Italiji, gdje žive dvije Čivijine sestre. Bio rat, staricu odveli tamo. Branka kaže da joj je srce od tuge prepuklo. Čivija je tad prvi put sjeo za upravljač mrtvačkih kola; majka je već danima ležala u mrtvačnici, pa problemi s papirima, pokojnica iz BiH, a državljanstvo hrvatsko, pa Talijanima to nije išlo u glavu. Dovezao nekako Čivija svoju majku u najstarije cimsko groblje Gorica, kao što će još neke najbliže dovoziti, čak iz Pariza, ali ne može se sve najedanput ispričati... Uglavnom, on je sjajan mehaničar, francuski motori su mu, osobito Citroenovi, ko nekomu mlin za kavu. Tu on caruje, i to je dio te priče koja me tek čeka. Francuska i goleme mogućnosti, ali i Planinica koja je stalno zvala, evo dok ga nije dozvala. Branka je rođenjem podojena planinskim zrakom, Nevesinjka je, samo je otišla zapadno, sve drugo je isto. Čivija je bio prijevoznik prije rata, dva kamiona imao, oma i mercedesa, a kako je ona radila u banci, može se reći da su bili debela srednja klasa. Imaju u Cimu golemu kuću, bijelu, na strmini. "E, s tom kućom smo se baš namučili! Najprije, u ratu je pogođena s dvan'es granata. Sjebalo je. Poslije rata, udrio ja obnavljat. Sve sredio. Došli majstori uvodit struju, nasto neki kuršlus, jebo ji poso da ji jebo - izgorila kuća do temelja! Ništa, opet udri radit i opet je obnovim. Kad je bilo gotovo i kad sam ja planiro napokon na Planinici gradit, jedna budala drugoj podmetne eksploziv u garažu iza moje kuće, grunulo je to i više stradala moja kuća nego ta garaža!"

Svi vole konje

Kako si dobio baš takav nadimak?

"Pojma nemam, ne znam ni kad sam ga dobio, ali znam da je bio zadnji, jer sam imo više nadimaka. Vego, imo sam ja prijatelje s kojima sam planiro do vamo probiti put, da bude fino doć. Sve su to ljudi rodom ili lozom odavlen, bio pokojni Ćunda..."

Čekaj, čekaj, misliš na Ćundu, onog Ćundu, Brunu Krešića?

"Na nj, ta da na koga ću!"

Ajoj, poznavao sam ga odlično. Rijetka ljudina, emotivac, držao malu skromnu kavanicu uvrh grada, prema Rudniku, tu uvijek bilo veselo, skupljali se ponajviše ljudi iz ovih krajeva, Ćunda maštao kako će se ovamo baviti konjima, išao na Romaniju dogovoriti osnovno krdo, četiri ili pet konja, ovdje svi konje vole, vazda govorio i o strojevima, nabavljao (Dakle, to je s Čivijom radio, i Čivijin lik mi poče polako izranjati iz sjećanja na Ćundinu kavanu), mlad čovjek. Žena Dragana. Bio sam negdje na putu, nazvao me zajednički prijatelj Baja: Umro Ćunda! Naglo, onako kako se umire od srca. Strašno. Bio se zavjetovao da će podići kapelicu svetom Anti na Planinici, blizu ognjišta. Nije stigao. Dragana ispunila njegov zavjet, pa se nad malom kamenom zaravni blizu nekoliko napuštenih kuća Krešićevih danas bijeli kapelica od planinačkog vapnenca, na 795 metara nad morem, na padini Kosmača, istočnog dijela kamene plohe Planinice. Otkada je on umro, nisam kročio tamo, u tu kavanu pokraj koje je Ćunda njegovao stablo jasena, sve dok svi nismo mogli posjedati u njegovu sjenu. Ne znam zašto, nema mi više smisla. Ćunda je mogao sjediti i na ulici i mi bi se oko njega okupljali, jer on je priča, ne kavana, on je bi sedativ za naše ratne stvarnosti tko god da smo bili i iz kojih se razloga po ratnom Mostaru vrzmali. To sam shvatio tek nakon njegove smrti.

Zoran i Branka izgubili su trećeg, najmlađeg sina, smrt je najčešća pojava u životu. Nevolja je i tragedija kad je prerana. Vozio je Bulevarom, bio "brzac", vesela i nemirna duha. To mu je stvaralo osjećaj slobode i neukrotivosti.

Kamo sreće da je u to vrijeme na Planinici boravio, sve bi to ovdje imao, ali... Darko je imao dvadeset godina kada je poginuo dvanaestoga dana jedanaestoga mjeseca 2009. Taj dio priče donio je kratku i mučnu šutnju. Meni se vratila ta slika, blizu stanujem. Čuo se taj prasak. Nadaleko. Ako u tragediji ima i nešto manje tragično, onda je to činjenica da nitko više nije stradao...

Probajte čvarke, domaći su, rekla je Branka. Živnuli smo dok je u gradu narod gledao na satove i mjerio vrijeme koje na Planinici ne postoji.

Dragan Marijanović/oslobođenje