Poplave: Ponovila se 1999., ali vjera i molitva su na spasile

Taj nemili događaj koji se dogodio prije jedanaest godina zbio bi se i ove godine da je kiša nastavila padati, jer je razina rijeke Neretve bila u stalnom porastu, i nije se spuštala ispod 1200 kubičnih metara vode u sekundi, kao i onih kobni dana 1999. Na svu sreću, preplašeni građani poučeni iskustvom su učinili koliko je bio u njihovoj moći i vrećama zatrpali kritična mjesta kako im voda ne bi ušla u domove i ponovno uništila teško stečenu imovinu u posljednjih nekoliko godina.
Kuće u južnom dijelu Mostara su bile u velikoj opasnosti, a mnoge obitelji su se spremale i za evakuaciju ako to bude potrebno, po treći put ove godine. Na svu sreću razina vode se smirila za sada, no to ne znači da je opasnost prestala za spomenute građane, jer je samo pitanje vremena kada će opet krenuti intenzivne kiše i razina rijeke ponovno dostići kritičnu točku za kućanstva u dolini Neretve.

Ponovilo se

Upravo iz tog razloga smo kontaktirali Vahidu Mujkanović, oštećenu u vodenom valu 1999., čija se kuća nalazi na južnom izlazu iz grada uz samu obalu Neretve. Vahidi i njezinom sinu je ovo bio treći put ove godine da se spremaju na bježanje iz svoje kuće zbog poplava.
- Ponovila se 1999., ali su nas vjera i molitva ovaj put spasile. Na svu sreću sin se dosjetio zatvoriti sve odvode i vrećama zatrpati kritična mjesta kako voda ne bi ušla u unutrašnjost kuće. Pojedine stvari i dokumentaciju smo odnijeli u Kožaru, a onaj i onako dotrajali namještaj smo ostavili na milost i nemilost sudbini. Jedino što nam je bilo preostalo u tim trenucima jesu vjera i molitva kako se ne bi ponovio pakao kroz koji smo već prošli, govori nam Vahida. Dodala je i to kako je razočarana jer ju nitko nije kontaktirao, pa makar kako bi pitao kako je, jedino je imala kontakt s Civilnom zaštitom HNŽ-a. Unatoč brojnim obećanjima da će ukazati pomoć, govori Vahida, nitko osim novinara cijelu godinu nije dolazio vidjeti u kakvom stanju živi, a kamoli ponuditi pomoć.
- Hvala Bogu, voda se smirila pa nisam napuštala dom. Gdje bi otišla s ovo 290 maraka mirovine od čega živim, jedva sastavljam kraj s krajem, svaki dan gledam kako bih uštedjela bar marku da bi mi sutra bilo lakše, kazala je Vahida.
Iako je spriječila da voda uđe u unutrašnjost doma, nije spasila drva koja su bila u podrumu, pa sada nema s čim naložiti vatru. Od nešto novca što je skupila kupila je drva u nadi da će to biti dovoljno za preživjeti zimu, no od četiri metra svega joj je ostalo nekoliko cjepanica. Voda je sve odnijela.
Prema njezinim riječima, da nema slomljene pokoje grane od obližnjeg drveta, ne bi imala s čim zapaliti vatru za ogrjev u ovim hladnim danima.

Noći bez sna

- Posljednjih nekoliko noći nisam oka sklopila, bojala sam se ukoliko zaspem da će se nešto strašno ponovno dogoditi, protiv tog straha se jednostavno ne može. Neretva je tako snažno udarala u zid ispod kuće. Nisam se usudila izići napolje, a smiriti se nisam mogla. Samo sam čekala i nadala se da će prestati, nastavlja Vahida. Dodala je i to kako više nema snage živjeti u strahu jer iz dana u dan je teže, svaka naoblaka vraća u prošlost i budi novi strah.
- Pa i prije je bilo kiša i živjelo se normalno, nikada nisam imala straha. Što se ovo sada događa. Noći me najviše strah. Kada bar ne bi praznili akumulacijsko jezero po noći nego po danu, bar bi mogla nekada zaspati u noći. Ovako nikad ne znam što nosi noć, zaključila je Vahida.

Dobili tek dio odštete

Pored pretrpljenih strahova, žrtve vodenog vala koji se dogodio 16. prosinca 1999., dosad su dobile tek dio odštete. Iako su nakon dugogodišnjeg procesa dobili pravnu bitku da će im nastala šteta biti isplaćena, na njihovu žalost do današnjeg dana Elektroprivreda BiH, koja je jedan od proglašenih krivaca, nije isplatila potpuno odštetu obiteljima koje su u toj nesreći izgubile svu imovinu.
- Dobili smo tek djelomičan dio oštete. Nedavno je direktor Elektroprivreda BiH, prilikom gostovanja na TV emisiji kazao kako će svim obiteljima oštećenim u vodenom valu biti isplaćena šteta, te istaknuo kako je to ono što se mora učiniti. No, od novca ni traga ni glasa, jedino što se mora je umrijeti, kazala je Mujkanović. Dodala je i to kako je dugo trajalo prebacivanje loptice s jednih na druge.
Kako kaže Vahida, sve je to bilo samo kupovanje vremena, jer su na njihovu sreću mnogi oštećeni građani umrli ne dočekavši pravdu, i ne dobivši novac za pretrpljenu štetu. Što će biti s onima koji su još živi, te koliko će još vremena proći dok pravda ne bude zadovoljena, samo su neka od pitanja na koja još uvijek nema odgovora.

Piše: Almedina Bečić / dnevni-list.ba