Mostar: Vodič za stopere kroz vrijeme

rondo

Idem jutros na posao i lagano sunce me obgrli s idealnom temperaturom kako samo u Mostaru zna biti prvih dana kad posustaje vruće ljeto, kojeg baš i nije nešto bilo. Kroz grane sunce iscrtava kaleidoskop živopisnih kreacija na trotoarima i zidovima zgrada i kuća na Rondou. Onako udahnem i pomirišem onaj prepoznatljivi miris za koji su ti nozdrve kalibrirane samo ako si taj isti asfalt premjerio još dok si mali bio.

E to je taj detalj. Zatvorim oči kod trećeg hrasta gdje je nekad bila klupica plavkasto zelenkaste boje s spiralnim metalnim naslanjačima i onako trnci me prođu jer je ugledah kroz maglu. Najednom osjetim kako se smanjujem na meni mali bijeli platneni šorc s tregerima a u ruci osjetim dobro poznatu majčinu ruku sa zlatnom verom na desnoj ruci. Taj dodir ostat će vječno memoriran u maloj zlatnoj kutijici moje genetske formule. Osjetim dobro poznati miris oprane majice u plavoj boji miriše na Bohor. Ja kao veliki a opet onako mali držim majku za ruku a ona brižno gleda prema meni dok prelazimo cestu kod Zupca. Prene me dobro poznati kašalj khm khm dva puta značajno s moje desne strane okrenem se a ono stari na svoj način daje do znanja da je sve uredu. Svježe obrijan zulufi, košuljica ljetna bijela i sive hlače. Pošlo se u Hladovinu ili na Rondo na poslovično dobre ćevape i Vitaminkin gusti od šljive. Sestra u svom filmu već je hvataju tinejdžerske cake. Pogledam niz sebe a na nogama plastične polave rebraste sandale s mostarske Tepe. Ne mogu se avizati od sreće.

Prene me truba izbezumljeno nervoznog dostavljača iz Megija kome sam uzurpirao traku. Samo sam mu sa smješkom odmahnuo rukom u znak dobre volje jer drugačije nemože i neće biti. Shvatio sam da me svaki lijepi trenutak veže za njih i da će u trenutcima kad sam dobro i lijepo se osjećam biti tu kraj mene, bar ovako kad sam zahvaljujući Rondou i blaženom miholjskom ljetu uspio jutros proletjeti kroz vremensku opnu i prošetati s onima koji više nisu tu. Svaki lijep događaj me nekako smjesti između to dvoje velikih ljudi i zato sam sretan eto. Nek tako i ostane meni ne treba više.

Goran Sudar