HRS:Sedam ruža za sedam ubijenih fratara

Vodeći se direktivama zapisanim u deklaraciji ZAVNOBiH-a koje su nalagale „nemilosrdno istrebljenje zlikovaca u cilju razbijanja zabluda zavedenih masa", pri ulasku u Mostar 14. veljače 1945. i u danima nakon, zločinačke partizanske postrojbe su likvidirale veliki broj civila i hercegovačkih franjevaca. Kukavički i bez ikakve milosti su ubijeni: Provincijal fra Leon Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Bernard Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar. Povjesničar i svjedok vremena fra Bazilije Pandžić je u svojim knjigama svjedočio o masovnim ubijanjima godine 1945. ne samo franjevaca, koji su za vrijeme fašističke okupacije u svojim odajama skrivali mostarske Židove i Pravoslavce, nego i brojnih vjernika katolika i muslimana iz Mostara i okolice.

Unatoč činjenici da je Europski parlament u Bruxellesu je donio „Rezoluciju o Europskoj savjesti u vezi s europskim totalitarnim režimima u prošlom stoljeću", među kojima i komunističkog režima koji je vladao na ovim prostorima, na ovaj dan u Mostaru pojedinci obilježavaju dan „oslobođenja" grada. Umjesto da se vodimo Rezolucijom Europskog parlamenta, nama se podvaljuje deklaracija ZAVNOBIH-a kao nekakav model suživota i recept po kojim živjeti u BiH, a dan kada je ona donesena se slavi kao svojevrsni nacionalni blagdan, bez obzira što je ona uvod u bezočne zločine. Slavljenje ZAVNOBIHa je uspjeli rezultat falsificiranja povijesti, pa se ovih dana u jednakoj mjeri namještenim sudskim procesima želi falsificirati povijest Domovinskog rata.

Ovim putem poručujemo kako spomen na naše mučki ubijene fratre, kao i sve žrtve komunističkog režima, nikada neće nestati, bez obzira na svu propagandu ideoloških nasljednika i nostalgičara toga režima. Ovo poručujemo ne samo nasljednicima i nostalgičarima tog režima koji sjede u strankama tobožnje ljevice, nego i onima preko noći preobučenima u odore nacionalnog legitimiteta. Mučenička smrt naših fratara, spremnost dati život radi vjere i ideala nam mora biti pouka i škola koja se ne smije nikada smetnuti s uma.

Mi koji imamo privilegiju živjeti ostavštinu ubijenih fratara moramo njihove živote i žrtve uzimati kao svoje životne uzore. Ovo osobito vrijedi za nas mlađe generacije politički aktivnih ljudi, jer očigledno je da su oni „stariji" koji nas vode kao narod, oslijepljeni materijalizmom i osobnim interesima, zaboravili prave istinske životne vrijednosti.

HRS