Umjesto priče za naivne

Moja mama se toga grozila, tata se samo znao kiselo nasmijati, baba ga je klela što sve u kuću donosi i što će sve svijet reći, ali on nije nimalo mario. Bio je glava kuće i njegova je bila zadnja! Svojim zelenim mopedom Tomos APN 4 uredno je obilazio gradske kontejnere svaki dan i svaki put bi iz kontejnera izvadio neku stvar koja bi mu nedostajala u kolekciji rezervnih dijelova, kojima bi onda svjetini popravljao kućanske uređaje. "Nije normalno šta sve ljudi bacaju!", govorio je.

"Autor: Boris Čerkuč / dnevno.ba

Znaš li ti da ja ovaj elektromotor tražim već deset godina? Ovakvi se više ne prave, nemoguće ih je naći, a Staka što živi kraj mrtvare ima baš taj usisivač i sad ćemo joj ga konačno popraviti!", oduševljeno je znao reći meni i mlađem bratu, koji mu je često bio šegrt. Zapravo je istina da djed nikada nije znao naplatiti uslugu od ljudi, bilo mu je neugodno uzeti pare, a ipak malo neugodno raditi nizašto, pa bi rekao domaćici kojoj je upravo opravio frižider ovako - "Nama skuhaj kavu, a malom pomagaču daj nešto za džeparac, ako imaš. Ako nemaš, bit će drugi put."

Moj djed Štefan, u vojnoj knjižici upisan kao Stevan, jer brkati lik iz "Vojnog odseka" nije imao sluha za germanizirana imena, bio je poznati električar, majstor za visoke i niske struje. Ali nije bio pozer, nije ga bila sramota do pasa ući u kontejner i dokučiti neki dio elektro-uređaja, upravo da bi sutra nekome popravio tim odbačenim dijelom neku peglu ili mlin za kavu. I svaki put bi se nanovo iščuđavao kako su ljudi, citiram ga, pobjesnili i kako sve više bacaju skoro novo i neiskorišteno. To je bilo krajem osamdesetih. Ostat će mi zauvijek upisana njegova besjeda par godina kasnije o tome da je jedina demokracija tamo gdje su kontejneri uvijek puni kruha, što znači da su svi ljudi siti i da je džaba trubiti o demokraciji u kojoj su ljudi gladni, a kontejneri prazni. Ako se itko tako dobro razumio u kontejnere i ljude, onda je to bio on.

Moj djed Štefan je otišao u mirovinu tamo negdje osamdesetih godina. Dok su kontejneri za smeće još uvijek bili puni, a ljudi siti. Bio sam tek osnovac i možda nisam znao puno, ali jasno se sjećam da je otišao u mirovinu časno i da je u njegovoj firmi tada napravljena velika fešta, kako je i priličilo svečanom trenutku. Da, odlazak u mirovinu nekad je bio svečani trenutak. Bez straha od visine i datuma isplate mirovine i bez straha od egzistencije. Sjećam se baš da je djedova mirovina bila nešto jako veliko, jer se čitava uža rodbina grebala o djedove novce. A on bi, kad bi poštar došao u kuću, svakog prvog u mjesecu, bio darežljiv prema nama unucima. Eh, koja je to fešta bila, ono kad bi poštar pred djedom na trpezarijskom stolu izbrojao novčanice (a brojao ih je bome i pet minuta, uz par pljuvanja u prste, da se ovlaže), a onda djed to isto učini još jednom radi provjere, pa prvo ostavi nekoliko novčanica poštaru, za kave, a onda i nama dječurliji podijeli pokojeg "cenera". A za "cenera" si mogao kupiti pokoji strip, sladoled, žvake i novi broj Zabavnika. Ja sam, kao najstariji unuk, često znao dobiti i "stoju", a to je već bila ozbiljna lova.

Moj djed Štefan, električar, proveo je čitav radni vijek uvodeći struju u ovaj tamni vilajet, sve ovo dalekovoda što vidite oko nas djelo je njegovih ruku i ruku njegove generacije iz "Elektroprenosa". I ta je generacija otišla u mirovinu u ono vrijeme dok se u mirovinu još uvijek išlo k'o čovjek. S finom penzijom, dobrom feštom i mislima o uživanju nakon radnog vijeka. No, radoholik kakav je već bio, i u mirovini je nastavio uvoditi ljudima struju, popravljati bojlere, kućanske aparate, strojeve. Ne bi mu mrsko, makar je imao mirovinu od "hiljadu i po' maraka", što je onda bila jaka valuta.

Moj djed Štefan, u krštenici Stjepan, jer fratri nisu imali sluha za germaniziranu verziju imena kojim ga je okitio njegov otac, a moj pradjed Martin, bio je čovjek od rada, reda i discipline. Kao gastarbajter u Njemačkoj još u osvit Drugog svjetskog rata povukao je dosta od germanskih navika i običaja. Ali, opet, bio je velebni zajebant i spadalo. I pošten čovjek. Uvodio je "u fušu" ljudima struju po selima i prigradskim naseljima, ne tražeći zauzvrat ništa, osim "sepeta voća da ponese djeci". A struja je bila tako velika stvar u to doba, da su ga zauzvrat domaćini nudili njivama, šumama i voćnjacima. Nikad ništa nije uzeo. Kao čovjek nije se bavio ni kapitalom, ni gruntom, a ni vjerskim pitanjima, ali vjerovao u skromnost kao vrlinu i u to da smo svi mi ljudi isti. Baš kao što fizika propisuje jednu mjernu jedinicu za napon, tako smo svi mi ljudi njemu bili jedna te ista mjerna jedinica. Vjerovao je da se ovdje može živjeti lijepo i skladno. Čitav život je držao širom otvorena vrata kuće, vjerovao je u ljude, u sve nas. A onda se početkom rata ta vjera pokazala jako varljivom. Odjednom su nas sa svih strana uvjerili u sve suprotno od onoga što je živio moj djed, sva ona sela i gradovi kojima je on nekada uvodio struju sada su gorjela. Skupa s njima kao papir je gorjela nada u bolje sutra.

Plakao je kad su na televiziji počeli prikazivati slike srušenih tvornica, pokidanih dalekovoda, prijetnji da će se brane dizati u zrak. Njegovih ruku djelo, ostavština čitave jedne generacije postala je žrtva iživljavanja onih koji znaju samo srušiti, a ne znaju ništa napraviti. Nakon rata se počeo polako zatvarati u sebe, sve je manje izlazio, a znao je govoriti da grad više ne prepoznaje. Ljude pogotovo. Njegova je generacija ionako već odavno stala u red za odlazak i većina je već u osvit prošlog rata bila na grobljima. "Otišli su na vakat", govorio je - "Nisu vidjeli kako sve propada, sav ovaj naš jad i belaj".

I zbilja, otišli su na vrijeme, s mirovinom od "hiljadu i po' maraka" i vjerom da iza sebe ostavljaju bolji svijet. Djed je poživio da vidi i drugu stranu medalje. I da vidi, umjesto one "hiljade i po'", jadnu i ponižavajuću mirovinu od 240 maraka. Sreća pa nije poživio da vidi kako umirovljenici do pasa ulaze u kontejnere tražeći očajnički komad kruha. I kako moja generacija živi u vremenu u kojem je jedan umirovljenik na jednog uposlenog. I kako nam je budućnost zbog toga svima neizvjesna i tamna kao i vilajet kojem je on nekad donosio svjetlo, a koji sada i kad svijetli, svijetli crnom bojom mraka.

Moj djed Štefan, sad negdje s nebesa možda sve ovo gleda, a ako se gore to može - onda sigurno i zaplače. Već ga vidim kako onom prvom do sebe veli - "E, moj ti, rekao sam ja davno da je demokracija tamo gdje su kontejneri puni, a ljudi siti. Sve ostalo je priča za naivne."