Država za Franu

ije bilo gotovo nikakvog zvuka, glazba je bila u mojim očima i dublje, ispod čela. Moj um je znao da je sa starim životom gotovo, duša mi je bila teška, ali mirna i zadovoljna.

Izronili smo iz sivila i bijeli su se oblačci pokušavali prostjeti preko čarobnih jesenjih krošnji, crvenih, žutih, smeđih, blijedozelenih... i kako je krošnje prekrivala bijela magla, tako se ujedno i gubila pred ružičastim nebom. Najvažniji je dan moga života i prije zore krenuo sam na put u njenu župu. Danas ćemo ovjekovječiti svoju ljubav.

Piše: Igor BOŽOVIĆ/bitno.ba

Utopio sam se u tremu pred životom i ljubavlju koja će danas biti krunjena... Moju je sjetu zbog onog lijepog prije i radosno iščekivanje onog još ljepšeg poslije prekinuo još pospani policajac.

Vozili smo prebrzo. No čovjek koji me vozio, koji me dijelom i odgojio i koji mi je u onome što slijedi pomalo i uzor, proveo je skoro cijeli život u uniformi i kolege su se odmah prepoznale, po načinu govora, po kretnjama, ne znam po čemu... Uglavnom, ni ne sjećam se dalje kako je to između njih išlo. Okrenuo sam se i pogledao u Vrbas, tihi, moćni Vrbas i procjep do Zemljine duše koji je usjekao kroz Bosnu.

Nebo je gore visoko iznad Vrbasa bilo potpuno druge boje od polumračne tišine koja je ovdje vladala. Božanski lijepo su se propinjale stijene Bosne da dosegnu Boga i božanski ih je tiho glatki Vrbas držao dolje prizemljenim, varajući ih crnim sjenama na mekano zelenom odrazu... "Nebo je ovdje dolje", šaptao je.

Brzo je reagirao policajac u toj običnoj zemlji Bosni gdje je i pad šapat. Vjerujem da me pogledao i na mom licu vidio da moje srce čeka vidjeti nju, jedinu i najbitniju. Prepoznao je okus treme i sreće i ponosa i nježnosti u mojim ustima. Reagirao je mudro i brzo, put smo nastavili i prije nego smo stali.

"Oprezno i sretno!" povikao je i tek se ovlaš nasmiješio. Valjda je i on imao jedinu i najbitniju.

Mladić, obučen kao lik iz partizanskih filmova, u modrozelenom kaputu i smeđim hlačama, neobrijan i s čizmama iz kojih su virile bijele vunene čarape, igrao se miša i mačke pred Veleposlanstvom istinske demokracije. Svi s kojima sam pričao uvjereni su da je Mevlid izgubljeni čovjek, bez smjera i pravca.

Narod zna da se u toj običnoj zemlji za čovjeka, Bosni, čekalo 40 i više, kao vječnost dugih minuta, da netko u Federalnoj upravi policije odluči da neće izdat' on i izda naredbu srcem za boljitak. Nije bio brz policajac da izda naredbu da sarajevsku rijeku ljudi ukroti i iz nje izvadi izgubljenog čovjeka.

Frano je gledao Vrbas isto kao i ja jednom. Osjećao je sreću i tremu. I on isto ima jedinu i najbitniju. Nije u vunenim čarapama Frano nego u odijelu, gospodin. Ne igra se ni mačke ni miša. Svi s kojima sam pričao o njemu kažu da je to divan čovjek, srca velikog kao Bosna.

Prošlo je četrdeset minuta i četrdeset sati... Nikome u Federalnoj upravi policije nije palo na um da se Frano izgubio, da možda angažira timove da pronađu izgubljenog čovjeka, prije nego mu Vrbas šapne da je Nebo ovdje dolje. Prije nego ga u to uvjeri.

Četrdeset minuta i četrdeset sati... Dalje se ne usudim ni brojati. Zar je to država za čovjeka u kojem ga neće izdat ni srce za boljitak. Zna li se i zna li narod za državu u kojoj su policajci mudri i brzi i vide kad netko ima jednu, jedinu i najbitniju?

Jer ako ne za Franu, čovjeka čije je srce kao Bosna veliko, za koga onda?