Sveti Nikola, u Mostar ako kreneš... Dobro razmisli!

Smeće se šepuri u stilu 'ta će Napoli', šetališta su puna rovova, vode i nakupljenog lišća, a imali smo i poplavu ovih dana, tako da se ne čudim ako ove godine nisi svratio do našeg grada.
Sveti Nikola, u Mostar ako kreneš... Dobro razmisli!

Piše: Miljenko BUHAČ, monet.ba

Poštovani Sveti Nikola,

Kad sam ja bio dijete, Ti još nisi ni postojao. Odnosno, nisu te spominjali. U školi nisu jer su nas učili da nema Boga (analogijom - ni Tebe ne može biti), a kod kuće nisu jer se bilo siromašno pa se nisi uklapao u proračun. Mislim da je bilo neke priče oko Tvoga lika i djela na vjeronauku, ali ni tu nisu spominjali darove koje donosiš - tako da ja pripadam jednoj velikoj armiji djece koja od Tebe nije dobivala poklone.

Prije ravno 19 godina sam otkrio da Ti zapravo postojiš. Bilo je to u čudesnome gradu Salzburgu, a tada sam ujedno prvi put razgovarao s i Amadeusom, baš na njegovu trgu. Ili je to bilo u Getreisegasse, ispred njegove rodne kuće... nije više ni bitno.

Dakako, ja sam tad već bio 'veliki kenjac' pa se nisam ničemu nadao od Tebe, a slavni Wolfgang Amadeus mi reče kako - nećeš vjerovat'! - ni on nije puno toga vidio u svoje vrijeme... Tih čokolada, skija, lutaka, odijela, fotoaparata, mobitela... čega li se već danas poklanja djeci na dan Svetog Nikole.

Tad kad sam te upoznao, vjeruj mi da si mi odmah postao iznimno draga osoba, a možda i najdraži svetac, odmah uz Santa Clausa. U vrijeme kad se ti pojaviš, čudesni Salzburg postane XXXL- bajkovito mjesto na padinama Alpa - posvud miriše kuhano vino, slatkiši i odzvanja spokojan grohot Djeda Mraza, kojeg tamo zovu Weihnachtsmann.

Ja sam dugo mislio da ste Ti, Santa i Weihnachtsmann jedna te ista osoba, ali su me stručnjaci za marketing razuvjerili - vi ste jednostavno nešto kao sveto trojstvo, pri čemu ne treba zanemariti i povremeno pojavljivanje Djeda Božićnjaka, ali ne bih sad proširivao priču, jer je i ovako odveć zamršena.

Godinama sam gajio jednu lijepu naviku u vrijeme adventa - išao sam na ispovijed kod Mozarta (to je ovaj gore spomenuti Wolfgang Amadeus). Moj put bi vodio kroz sama otmjena mjesta, s imenima koja naprosto aristokratski zvuče.

Stanovao sam u Riedenburgu, koji je sa Starim gradom bio spojen tunelom Sigmundstor (ali ga inače svi zovu Neutor). Spustio bih se tunelom za pješake do Festspielhausa, a onda bi me miris kuhanog vina vukao prema Božićnome gradu, gdje možeš dobiti tako ukusne kobasice s recimo kiselim kupusom (možda će Ti to zvučati malo seljački, ali Salzburžani su ti jako 'narodan' svijet), nakon čega kupiš neponovljive krafne s džemom od marelice ili kakve druge za 'prste polizat' marmelade.

Zamisli - možeš ući čak i u pekarnicu koja je utemeljena 1492. godine! Koju tradiciju krafni oni imaju, dragi Nikola...

Tu i tamo popiješ kuhano vino (Glühwein) dok snježne pahulje nečujno postavljaju bijeli sag po Domplatzu, Residenzplatzu... posvuda. S krova Katedrale povremeno se oglasi gradski golub, a onda se s ulica i trgova Starog grada podignu čitava jata njegovih jataka, kruže u samo njima poznatoj struji zraka pa opet slete vrijedno skupljati mrvice oko naših nogu.

Grad je tad kitnjasto i bogato okićen, odsvuda dolazi glazba - miješaju se Mozartove simfonije, narodno jodlanje i diskretan džez iz obližnjeg cafea...

Tada je u Božićnome gradu ponuđeno sve što možeš zamisliti i poželjeti. Na prostoru koji učas obiđeš i po najvećoj zimi, a da se ne umoriš ili osjetiš neugodnu studen, tisuće ljudi traži Tebe, Sveti Nikola, i tvoga malog šefa čije se rođenje iz godine u godinu iščekuje. I tako, zamalo pa savršeno idilično, funkcionira suvremenu božićni marketing europskog grada.

A kako je u našem gradu, zasigurno se pitaš...

Pa, najiskrenije, vrlo je slično. Naime, na neki neobičan način Ti uspiješ istovremeno biti i ovdje i tamo. Ali je inače sve drugo posve različito...

Mi ne kitimo naš grad, ne činimo ga svečanim kao što to rade europski gradovi. Naš je grad siv i zapušten. Smeće se šepuri u stilu 'ta će Napoli', šetališta su puna rovova, vode i nakupljenog lišća, a imali smo i poplavu ovih dana, tako da se ne čudim ako ove godine nisi svratio do našeg grada.

Plutajući nedavno na 'šlaufu' preko šetališta koje jedni nazivaju Lenjinovim, a drugi Šubićevim, nastojeći se domoći Gimnazije, zaključio sam da je nekako više u pitanju kanal, nego ulica. Kao u Veneciji. Ne kaže se u kojoj ulici stanuješ, nego u kojem kanalu živiš.

Djeca koju pritom spašavamo od potopa veselo plivaju, igraju ronje-gonje i raduju se što su na Španjolskome trgu privremeno zamrle neke druge 'igre', za koje povodanj baš i nije najpogodnija 'životna' sredina.

Veliko jezero na početku tog famoznog šetališta-kanala, ili ako želiš iz drugog pravca gledati - na samom rubu Španjolskoga trga, posljedica je nemara Španjolaca. Njihov trg, a neće da ga renoviraju. Možeš li zamisliti, dragi Sveti Nikola, te drskosti!? Pa kako bi nam ga tek renovirali ti nestašni Španjolci da se trg primjerice zove Portugalski ili Libanonski?! Bojim se da bi tek onda jezero kod Gimnazije bilo kao Ontario.

I kako ćeš uostalom i okititi jednu takvu ulicu kad Španjolci nisu renovirali svoj trg pa onda ni naši ne mogu nastaviti s radovima. Nema smisla, stvarno. Kao da aranžiraš švedski stol, a IKEA ti ga još nije donirala...

Imamo mi doduše gradsko vijeće, čak neki i gradonačelnika spominju ('.... bor sadila, boru govorila'), ali ne možemo od njih puno očekivati, kad OHR nije promijenio statut. A statut ti je alfa i omega kićenja grada. I ne samo toga.
Također, vijećnici rijetko ili gotovo nikako ne pričaju međusobno, a ni sami sa sobom, pa onda možeš mislit'...

Ne možemo stoga obnoviti porušene zgrade, Treću osnovnu (onu staru), koja je odmah tu pored (pazi, molim te, drskosti!) nerenoviranog Španjolskog trga, a onda naravno ne možemo završiti ni gradsku sportsku dvoranu, a da ne govorim o započetom mostu na vrhu Avenije ili uređenju tzv. Distrikta, koji ionako ničemu ne služi osim što je nekad bio centar grada i zapravo je to i bio - grad. A, kome to sad treba. Čuj, grad... kako to pomodarski zvuči. Pa još okićen. Centar grada, pa još okićen - čista kapitalistička dekadencija i demagogija.

Ali, znaš li, Sveti Nikola, kako je najlakše dočarati Mostar?
Jedan mudar čovjek je nekad postavio hipotezu - Što ako je Zemlja samo pakao nekog drugog planeta?

U tom slučaju, Mostar vam je jedan od predsjedničkih apartmana, možda ne baš najskuplji, ali ipak predsjednički.

Njegovi žitelji (nisam ni ja amnestiran, dapače) ponašaju se kao loši pjesnici - Vole sebe u poeziji, ali ne i poeziju u sebi (čitaj, vole sebe u gradu, ali još više selo u sebi).

Zato, Sveti Nikola, u Mostar ako kreneš... dobro razmisli. 'Okoju' ti je to...